(Atmosfera u ovom tekstu je kao u pesmi " Ovo nije san" U skripcu.
Nesto je tu misao samo, nesto stvarnost. Jedna noc kad je sneg vejao dugo,bas dugo.
Izostavljeno - oko braon boje, oko plave boje.)
Kao da nema tise ulice u Beogradu kada se proredi saobracaj a noc zaigra taman mistican ples kao kontrast snegu. Kad drvoredi deluju damski elegantno pod velikim pahuljama koje su ceo dan zauzimale odredjeni polozaj.Iznad tvoje glave je bal.
Ta mocna ulica spusta se sigurno i nadmocno ka centru sa visine, ukrasena smetovima.Siroka ulica secanja
Vozimo se sin i ja malopre u zagrejanim kolima po mračnijim, pustim, ali mirnim delovima Londona, sporo i opušteno, nigde ne žurimo, i slušamo lepu muziku na radiju.
I kreće divna pesma kanadske umetnice Sarah McLachlan, sa lepim nazivom Anđeo, koju su, onda, slušaoci prekrstili u isto tako lep, ako ne i lepši naziv U Rukama Anđela.
Kaže Sarah kako je pesmu napisala brzo i lako, pošto se bez napora saživela sa patnjama čoveka kojeg nije poznavala, muzičara Jonathana Melvoina, a koji je utehu u nepodnošljivom svetu našao u heroinu, koji je, onda, poslednjom prilikom predozirao.
Pa kaže kako ona nije nikad probala heroin, ali je iskusila tako beznadežne trenutke u životu iz kojih se izvlačila na razne načine.
Bonjour . Est-ce Paris?
No, c'est Belgrade
Prva slika
Prvi jutarnji zraci osvetljavaju prestonicu.
Magla se polako diže i sa njom se pojavljuju prvi prolaznici. Neki se vracaju kući, par skitnica se budi i skuplja za sobom svoj mali prtljag, sklanja se i skriva. Trči u prvi jutarnji prevoz da se ugreje i nekako
КАКО ЗАУСТАВИТИ ВРЕМЕ
Јесте ли покушали да зауставите време?
Фотоси, прво је што помислите. Међутим, све то чаробно САДА већ сутрадан је окрајак прошлог, неумитно бившег.
Дневничке белешке? Тешка обавеза, незадовољство у налажењу правих речи за тренутке радости, успеха, разочарања. Као и фотке – докази да је све то чему сте се радовали, били усхићени, учестовали – прошлост која призива сивило данашњице, увек другачије.