Izmedju ostalog, predložio sam:
"Motivi ovog otvorenog pisma nisu ni politički, ni ideološki, već ljudski i gradjanski.
Jedan sam od retkih koji podržava projekat "Beograd na vodi" a da nisam SNS bot. Ja u tom projektu ne vidim Vučića, Malog, zle muslimane i Arape... ja vidim metal, staklo, modernu arhitekturu... i meni je sve to lepo. Ali ono što mi je lepše od toga jeste histerija koja je nastupila i mene to posebno zabavlja.
Izdvojio bih najzabavnije "argumente":
Arhitekta Branko Bojović: "Mi imamo inženjersku elitu ovde, koja je gradila po celom svetu, kad ova gospoda Arapi, nisu znali šta je lopata. Sve je to stavljeno van upotrebe, da bi neki maketar nama sada ovde objašnjavao kako treba da se gradi ovaj grad, u kome mi živimo...."
Arhitekta Gabrijel Raul Penja za NIN: "Shvatam da se „Beogradom na vodi" želi podstaći razvoj grada, ali on bi imao smisla u pustinji kojoj treba dati fizionomiju, a ne u gradu koji već ima istoriju. Ne možeš preslikavati identitete sa drugih lokacija. Ljudi sa strane mogu da razmišljaju o gradskom tkivu, ali lokalne arhitekte ga znaju."
Koje zaključke možemo da izvedemo iz ovih izjava? Osim rasizma arhitekte Branka Bojovića i ugruvanog ega, ja čitam ovo kao kampanju kako bi se lokalne arhitekte ugradile u projekat iz kog su, sram bilo Arape, izostavljeni. Sve bi to bilo OK, da se ne okrenemo i pogledamo na šta liči Beograd!
... ili: Nismo isti!
Danima pokušavam da napišem tekst o političkoj situaciji i predsedničkim izborima u Srbiji. I ne uspevam. Razlog tome svakako nije inspiracija svakodnevnim zbivanjima i važnošću teme. O ne. Ni nedostatak stava ni materijal za njegovu argumentaciju. Naprotiv. Razlog leži u kristalno jasnoj situaciji, očiglednostima koje mute vid i potpuno ogoljenim pozicijama i političkim životopisima aktera.
Sve bi se u tom tekstu vrtelo oko one koliko idiotske i česte toliko i pogibeljne teze koja svakodnevno zagađuje sve rasprave i javni prostor - Svi su isti!
Realno - ima li Srbija boljeg kandidata za predsednika od Tomislava Nikolića? Da je reprezentuje u njenoj punoći i celini? Nekog oko koga mogu da se, kako nam istorija kaže, ujedine muftija Zukorlić, magistar Velimir Ilić, doktor Vojislav Koštunica, Milo prepodobni Đukanović, doktor Vesna Pešić, Nataša Kandić?
Ok, ima li takvog kandidata sem Vučića, jer on, Vučić još i Čedu Jovanovića, Andrića, Nenada Prokića, Vuka Draškovića i našeg Krleta reprezentuje. Ali - on je zauzet. Možda.
Dakle, postoji li čovek koji bi bio kompletnija i verodostojnija slika u kojoj bi se Srbija ogledala? Toma, Dragica i ja mislimo da ne. Ako se Aleksandar tako izjasni i sa nama složi, onda će nam se pridružiti bar još 50% onih kojima demokratija daje pravo da se sa Aleksandrom (kao sa drugom Titom, Slobom, Vojom jednim i drugim u neposrednoj prošlosti) slože potpisom na glasačkom listiću. Dakle, misleći deo Srbije, koji uvek ima jasan stav i ozbiljno, objektivno i odgovorno promišlja žiuvot i politiku.
evo, pošto me već drugi put banovalo kod Druga Dart Vejdera, moram da dovedem ovu praksu u pitanje.
Proces kulturnog genocida najvećim delom je završen momentom izbora Tomislava Nikolića za prdesednika Srbije.
Finalni čin obavljen je izborom Aleksandra Vučića za njegovog naslednika, a sahrana Šabana Šaulića u Aleji zaslužnih građana biće samo razmeđa između tragedije i farse, onad dva oblika istorijskih epoha koje se kod nas stalno smenjuju jednom u dva veka ostavljajući nekoliko decenija za normalan život i prosperitet.
Ово је више један од оних "драги дневниче,..." уноса него неки нови угао гледања на горућу ствар.
Сећам се да сам овде доста година раније имао неку расправу о питању Косова и ту се наравно причало пуно о историји, Туцовићевом виђењу ствари и сведочењу, попису Влковог вилајета из 1455, итд. Не сећам се тачних ставова, али се сећам да сам тад много прагматичније гледао на целу ствар, на улогу Србије и одговорност Србије за данашњу ситуацију. Мислио сам да се ампутацијом може прићи ближе миру на свачију корист, да модерне нације у модерна времена могу да апстрахују територију као једну од најбитнијих ствари које контролишу.
Како ће Србија да тврди да јој је стало до сигурности, благостања и људских права Срба на Косову, када јој није стало до сигурности, благостања и људских права Срба у Србији?
Како ће Србија да се позове на поштовање Устава по коме је Косово део Србије, ако не може да обезбеди поштовање Устава у Београду?
Какву снагу пред светом показује Србија кад ‘театар апсурда' може да сруши њен уставни поредак?
Колику слабост пред светом показује Србија ако поклекне пред бандитском претњом насиљем?