Ne znam više da li zbog hroničnog bunila od zaspivanja u sofi dok uveče gledam TV, gde više nisam siguran da li je žena, ja ili prepametni TV izabrao Almodovarovog Matadora i telepatskog Banderasa, i nisam siguran kako se neznano i niotkud pojavio shape shifter u zaboravljenoj priči Star Treka za vreme istog tog bunila, ili zbog A.C.Graylinga i "... Philosophy, for all its apparent abstractions and technicality, is realy just a membrane away from ordinary, everyday practical concerns..." (pročitao na poleđini jedne druge knjige pre neki dan dok sam komentarisao na drugom blogu, nisam nikakav znalac), ili zbog Ničeove fascinacije naglim, širokom i dubokim pomerajem u vrednosnom sistemu kako se pojavilo hrišćanstvo (transvaluation), pre neki dan mi pade na pamet misaoni eksperimenat.
I taj eksperimenat je tema bloga, jedino što sam ja zauvek fasciniran našim asocijativnim umom, pa otud i prvi pasus, gde tako lako skačemo sa teme na temu, bez obzira na kvalitet i vezu između tema, i gde na prvi pogled jedna od banalnijih sekundi u našim životima ume da pokrene lavinu koja nas posle okupira dan, dva, nedelju dana ili mnogo godina.
A u eksperimenu zamisljam da sam naglo kloniran, ali kompletno, i telo i um, i da taj klon sedi preko puta mene i počinjemo da pričamo.
Zatim, kao što često radim, intelektualna što lenjost što površnost, iako ja mislim da je dobar način za eksperimentisanje, dajem sebi kratko vreme, nekoliko sekundi, da kažem kako se osećamo što se tiče poveravanja toj novoj osobi.
Pogađate, sad sam ubeđen da većina slično oseća, ja tom tipu ne verujem mnogo. Pošto sam sebi dao samo nekoliko sekundi da “snimim” svoju reakciju, ja mu, tačnije ne verujem skoro ništa, a najtačnije relativno malo. Neverovatan instinct.
U redu, evolutivno i iskustveno nas nisu pripremili za ovakvu situaciju, situacija je misaona i dotiče se jedinstveno i duboko novog okruženja. Onda mi je logično da nastavim da razmišljam o situaciji uz posebnu naklonost ideji da ako je to preko puta mene 50 godina bilo „ja“, to je i posle ovih nekoliko minuta isto tako „ja“.
I ne samo da mi taj lik nije ništa bliži, nego mi se ti prvi trenuci razdvajanja više čine kao neki big-bang, pregrejani trenuci u kojima se ubrzano udaljavamo jedan od drugoga, dok se donekle ne ohladimo, usporimo i smirimo.
A gde usporimo? Neverovatno, ubeđen sam da u trenutku usporavanja više verujem svojoj ženi nego tom liku. A ni njoj ne kažem sve, taj lik, u stvari, zna mnogo više o meni od moje žene!
Tu probam da kažem da, recimo, ja u metaforičnom smislu možda gravitiram, po prirodi što IT posla, što genetskoj ili prirodi okoline u kojoj sam živeo, više ka nekoj manje pokretnoj morskoj živuljki i tako sam možda manje reprezentativan primer social animal kraljevstva.
Pošto je u misaonim eksperimentima svašta moguće ovo je lak problem pošto u kući imam upwardly mobile, socialy and verbaly speaking, vidricu i samo treba ljubazno da pitam.
Kaže ona, cool ideja za razmišljanje je taj paralelni lik, i clone je clone, ali kuma Tanja je kuma Tanja i dok se tone tajni ne razmene u prizemnom, verbalnom fazonu, oprezno sa pridošlicom.
Jedino pametno što mi na trenutak pada na pamet je “Dissociative identity disorder”, ili DID. Tačnije, meni pada na pamet “split personality” a Googlu DID. Imeđu ostalog, a sve je nejasno, kao komponenta mogućeg uzroka se pominje i “… an innate ability to dissociate memories or experiences from consciousness …”. Ali opet mali paradoks, samo na prvi pogled, sećanja I iskustva su nam ista. Ovako bi ostala samo svest kao čuvar ključeva i nisam nešto daleko dobacio pošto sam zatvorio jedan priprost tautološki krug – da nemam neku svest ne bih ni postavljao sebi ovakva pitanja.
Uopšte, ovo je jedna sasvim “normalna” situacija pa mi niti DID niti kulturološki Fight Clubovi ne pomažu previše.
I iako je vreme pomalo pregazilo one stare teorije da svest ne bi postojala kad bismo na bezbolan način otkačili sva čula od centralnog nervnog sistema, kao i one novije, ali ne i najnovije gde je svest u stvari samo podsvesna “svesnost” baš tih čula, i ne samo onoga što mi izoštreno doživljavamo kao čula, nego i svog onog “bućkuriša” od nerava opletenog po telu, jedino što nam još ostaje je baš to jedinstvo duha i tela. Tj šta nam još ostaje?
Ne mnogo to je sigurno, sad mi se čini. Dugo telo - drugi svet. Verovatno ću tom čovi vise verovati pošto ga po prvi put dotaknem.