Nema suza.
Treći dan.
Ni jedna ... da krene... da me ubedi da sam živa.
Dišem, ali čini mi se i da ne moram.
Živa sam, ali želim da nisam.
Ne mogu da mu se setim lika, od pre... svega...
Ni od pre četiri dana.
Kiša...
Kao ono veče...
Blato...
Humka...
Pokislo cveće u jeftinom papiru.
Trebalo je da se nadjemo danas ... u šest.
Da dovezemo mamu...
Još malo... pa šest...
Zakasniću.
Gde?
Pištolj.
Moj poklon njemu, trofej
Sve manje mesta ima.
Guram, premeštam, sabijam, gazim, gnječim, zatrpavam... Dža-bA.
Nemam gde da smestim ono što hoću da ostane.
Ne znam kako da sklonim ono što hoću da nestane.
Na izgled unlimited space, a zapravo ...
Prepunilo se ...
Nije da se prepunilo, nego, to čega je mnogo - to je još nekako...i veliko.
Da.
To.
A ovo što bih da zadržim je sve tako majušno, ali satko, satko ... i trebam sve to.
Malo,malo, pa šta ako je malo ?
Kao kada bih u stari, otrcani smrdljivi jorgan za bračni ležaj zamotala