Pre možda godinu ili dve dana napisala sam blog Porcelan, taj blog je istinita priča sa kojom smo živele nas četiri.
Ovo je pismo mojoj drugarici, nekome koga jako volim i cenim, jer je bila tu uvek, kada smo se i smejale i plakale, kada sam posle bolesti " stajala na noge", samo za tebe je ceo ovaj Blog, na današnji dan.
Evo javno sada, svako pozivanje na nasilje, vređanje, čašćavanje pogrdnim imenima u javnom prostoru, koji god to javni prostor bio je sramotan.
Tu sam nisam pobegla, da neko ne pomisli nešto drugačije itd.
Taman sam pomislila da uopšte ne pišem ništa, ali sam odgledala emisije na dve televizije sa vraćanjima i shvatila da ipak moram da napisem, jer sam prosle godine bila prisutna na nekoliko tribina vezanih za clan 16.zakona o javnom redu i miru.
28. decembra 2022 godine bila je odrzana Konferencija na temu “Institucionalni odgovor na femicid u Republici Srbiji”u organizaciji Ženske parlamentarne mreže i Odbora za ljudska i manjinska prava i ravnopravnost polova.
Devedesete su daleko iza nas, devedesete su daleko iza nas i tako pričamo već skoro trideset godina da je nešto iza nas, ali nije.
Nisu iza nas. Lupaju nam na vrata i ruše sve što mogu. Ruše aveti prošlosti koji ne žele nikada da stanu, ruše i misle da će rušenjem sve biti bolje, ali neće.
Srbija je zemlja, moja, naša, puna lepote i ponekad mi se čini da zaista nije poput savremenih Evropskih zemalja, gde je sve upeglano, lepo, mirno, čisto...sve je na note, ovde nije.
Gde god da odeš nekoga poznaješ, nekoga si voleo i još češće je ono od čega