Sećate se lekcija iz istorije o lomovima koji su pratili uplive mašina u svakodnevni život tokom Prve industrijske revolucije. Nešto se slično izgleda dešava i danas vezano za sve veći broj poslova koje veštačka inteligencija (VI) počinje da preuzima, ili će tek dobiti na značaju drastičnim usavršavanjima koja VI-u sigurno tek slede. Do te mere da mnogi, slično mašinama u 19. veku, VI-u pripisuju atribute koji su svojstveni isključivo ljudima, o tome da je doživljavaju bilo kao dobru, ili čak kao zlu.
Jedino što, kao i u svakoj dobroj priči, i u ovoj postoji prilično ozbiljan paradoks. Jer, mogućnost da VI stvarno i bude obučena da bude dobra ili zla podrazumeva njen vrhunski mogući napredak, za koji je pitanje koliko je uopšte trenutno i realan.
Opet, neki bi rekli da stvari uopšte i ne moraju da budu toliko komplikovane, odnosno, da u principu i nije nemoguće da se na određeni način nešto dobro ili loše tokom faze obučavanja prenese na VI sa ljudi koji je obučavaju.
Postoji primer Majkrosoftovog VI četbota "Tay" koji je 2016. godine ukinut nakon što je krenuo da prosipa ozbiljne rasističke i nacističke stavove. Sad, teško je poverovati da je "Tay" postao nacista sam od sebe, već bi pre uzrok bio u tome ko ga je i na kakav način obučavao.
Priča o Ilonu Masku i Teslinim autonomnim automobilima baziranim na veštačkoj inteligenciji uspela je da ode čak i korak dalje. Jer, poznata je još uvek nerešiva dilema tvoraca automobila sa autonomijom u vožnji o tome da li bi u kritičnim situacijama trebalo više da vode računa o osobama unutar ili izvan vozila. Do te mere, da je Ilon najavio kako će pomenuti problem pokušati da reši tako što će na tržištu ponuditi dve verzije autonomnih automobila - jednih manje, i drugih više empatičnih.
Sad, neko bi mogao da postavi i pitanje da li je stvarno uopšte i moguće obučiti veštačku inteligenciju da bude dobra ili zla. Jer, to bi na kraju zahtevalo vrhunsko poznavanje same suštine ljudske prirode, kao i načina na koji ona funkcioniše, od čega smo nažalost izgleda još uvek prilično daleko.
Naime, kako VI-u ili bilo kome drugom uopšte tačno i definisati dobro ili zlo, kada neretko ni čitav život nije dovoljan da se tako nešto sagleda. Na primer, poznati američki profesor teologije je, upitan od strane studenata, pokušao da u nekoliko tačaka definiše zlo, i to kao kombinaciju laži, pretnji bolom, podilaženja i optužbi.
Sad, što se ide više istočnije, bliže ovim prostorima, i definicija dobra i zla postaje manje taksativna i više efemerna. Jer, jedan naš duhovnik je upitan slično pitanje odgovorio da je duša (kao simbol dobra) u svoj svojoj kompleksnosti na kraju krajnje jednostavna, dok je njena suprotnost u svoj svojoj jednostavnosti na kraju ekstremno zakomplikovana.
Vratimo se ipak veštačkoj inteligenciji, široko rasprostranjenim VI četbotovima, kao i tome da li se već sada može steći utisak o tome čemu su više naklonjeni (koliko god ovo pitanje možda naizgled zazvučalo i besmisleno). Naravno da ne, ali je uveliko već prilično jasno da je njihovim autorima politička korektnost i neutralnost u odgovorima jedan od prioriteta.
I, na kraju, ostaje i pitanje da li je i sama politička korektnost više "dobra" ili "zla". Na ovo izgleda samo vreme može dati odgovor, što po svoj prilici i neće biti neki preveliki problem pošto je ona ionako uveliko već sveprisutna.