Beograd na vodi a izgleda po maketi koja kola medijima da će mu deo biti i u vodi.
O ovom zamašnom projektu sam pisao sa namerom da podržim inicijativu koja bi, ako počne da živi u realnom Beogradu, bila ostvarenje višedeceniskog sna Beograđana o stvarnom izlasku Beograda na Savu u prostoru Savskog amfiteatra. Bilo je u tim tekstovima i nekih opaski i dobronamernih zvocanja, šta da se radi, inžinjerska posla, a posebno je naglašeno da ovako kapitalan projekat ne može bez javnosti i anketnog javnog konkursa za urbanističko rešenje najdragocenijeg beogradskog prostora, niti je moguće zanemariti sve dosadanje projekte urađene za prostor Savskog amfiteatra koji jesu kulturna zaostavština nastajala kroz rad više generacija kojima je davana prilika da kažu šta misle o svemu tome i kako vide buduće središte Beograda. Posle je objašnjeno sa visokog mesta da su primedbe i razna drugačija mišljenja i zvocanja oko prezentiranog projekta u medijima moguća ukoliko onaj koji zvoca može da pokaže tri mijljarde nekih para i time se kvalifikuje za diskusiju.Danas je moj gost Arhitekta Dragoljub Bakić ..
Tekst je objavljen u Politici 19.01.2018 u rubrici POGLEDI !
MOŽE LI GRAD DA PLAČE
Može, ako ga rane.
Beograd su ranili-oni koji ga nedovoljno vole. Možda ga čak i mrze. Ranili su ga u lice,oštetili mu njegov profil koji je on najradije isturao slikarima, bilo da su ga slikali na pergamentu ili urezivali na bakarnim pločama.Od sada će taj profil Beograda biti sakriven od njegovih građana i onih koji ga posećuju-visokim betonskim čudovištima – biće zazidan.
Držao se vekovima,odolevao hiljadama bombi i topovskih đuladi-da bi danas zadobio ranu od koje se nikada neće izlečiti.
Potreba da napišem ovaj tekst nastala je odmah nakon objavljivanja intervjua sa gradskim arhitektom koji je novinarka Daliborka Mučibabić osmislila i vodila i koji je Politika objavila u rubrici Beogradska hronika-5 Januara ove godine.