Već godinama sportski novinar Milojko Pantić, kao penzioner, svojim odrešitim i angažovanim javnim nastupima osvetljava najmračnije stranice naše svakidašnjice.
Njegovo najnovije odricanje od fudbalskog kluba „Crvena zvezda", zbog nesportskog i anticivilizacijskog proglašenja jednog osudjenog ratnog zločinca za počasnog člana ovog kluba, potkrepljeno je visokomoralnom i humanom argumentacijom, koju najbolje ilustruje rečenica: „...Bivša gospodo Džajiću
Спорт није лоша ствар.
Ustvari više ponedeljak raano ujutro, a i nogomet je onaj američki. S špicoliku loptu.
U noći između nedelje i ponedeljka, tačnije u 0:30 po ponoći, počeće 54. Super Bowl, između Kanzas Siti Čifsa i San Francisko 49ers-a.
...otišao tako daleko, da samo pomisli da bi planeta u trenu ostala bez takve sportske legende... :(
Ceo sportski svet, ali i one koji uopšte ne prate sport je pomračila tragična vest o pogibiji jednog od najvećih košarkaša i ne samo košarkaša nego i sportista uopšte. Kobi Brajant je juče nastradao u padu helikoptera zajedno sa svojom 13-ogodišnjom ćerkom i još sedmoro ljudi.
Lično mi nije bio među najomiljenim košarkašima, ne zbog košarkaške veštine koja je bila apsolutno neosporna, nego najverovatnije zbog nekih potpuno subjektinih utisaka...
Lepo je neko napisao da je svaka generacija imala svog idola, okvirno 60-ih Čembrlen, 70-ih Džabar, 80-ih Medžik, 90-ih Džordan, 2000-ih Kobi, 2010-ih LeBron...
Moj košarkaški idol je svakako bio Džordan, to je prilično određeno pripadnošću nekoj generaciji + što je 90-ih NBA košarka bila u najvećoj ekspanziji (u velikoj meri zahvaljujući i našemo Bori Stankoviću i nedavno preminulom Dejvidu Šternu), a Kobi je došao kao naslednik, kao neko ko je svrgnuo s trona obožavanog kralja, neko ko je "kopija"...