Često se, blogujući, asocijalizovan iz realnog života ─ blaža varijanta socijalizovan u virtuelnu sferu ─ zapitam kako li nas samo trpe oni koji žive sa nama i koji nas, uprkos Blogu, još uvek nesebično vole... Ili je, možda, blogovanje ono naše neotuđivo i nepisanim zakonima zagarantovano “osnovno ljudsko pravo“. Kao, na primer: pravo na seks, pravo na držanje životinja, pravo da prelazimo ulicu ili pravo na pijenje vode? Sve to ni u jednom zakonu ne piše, a postoji... [1] Ipak, sumnjam da je ovo nešto mnogo gore i opsesivnije od svega navedenog. Recimo: pravo na gubljenje vremena. Dobro, znam da preterujem, ne verujem ni ja u sve što je napisano, ali, šta ćete, ovo jedan takav (objektivan?!) tekst.
Počinješ kao jednoćelijski organizam u kapljici vode. Oko tebe se nalaze razni jestivi organizmi, ali i neki za koje ti sam predstavljaš ukusan obrok. Plivaš okolo, klopaš jedne, a izbegavaš druge i tako prolazi život. Ali nakon nekog vremena, ako preživiš proždrljivce i redovno klopaš dolazi do ćelijske deobe i otvaraju ti se opcije za dalji razvoj - možda želiš da u narednoj generaciji imaš flagelu kao euglena ili treplje kao paramecijum pa da možeš brže da plivaš? Ili možda želiš mali šiljak da možeš da se braniš od predatora? Odabereš svoj upgrade i ideš dalje, u sledeću generaciju.
Novi sistem bloga pa i nova tema. Park prijateljstva na Novom Beogradu. Ogroman zeleni prostor od hotela Jugoslavija, duž obale Dunava I Save do Brankovog mosta pa do Bulevara Mihaila Pupina. To obuhvata I prostor gde je zgrada Palate Federacije zajedno sa temeljima nekada započete izgradnje Muzeja revolucije.
Mislim da je taj javni prostor velika vrednost Novog Beograda ali sada nedovoljno aktivan I nekaqko otuđen iz matrice grada. Pored Muzeja savremene umetnosti I splavova na rekama nikakvog sadržaja, osim nedovoljno uređenih zelenih površina, tamo nema I građani,
Kada sam, prvi i poslednji put, na nagovor drugarice prosledila tu poruku simpatiji, imala sam nesreću da mu vidim lice. Zaustavio je dah, tek klimnuo glavom na desno - izgledalo je kao prvo buđenje urođenog tika - zgrčio usne i uzeo olovku. Grafitnu! Ja bih sasvim sigurno uzela marker! Znala sam da će zaokružiti DA, ali mi je već tada bilo potpuno svejedno.
Drage moje, dragi moji, došao je i taj dan – dan rastanka sa našom Drupal šklopocijom. Za one nove, reći ću da je reč o softveru koji je furao stari blog. Zaista, bilo bi neprimereno sada, na rastanku, previše kritikovati softver koji nam je omogućio sve ovo što smo postigli iliti doživeli u ovih nešto više od godinu dana, tako da ćemo sve probleme koji su nas mučili pokušati što pre da zaboravimo baveći se problemima koji će nam doći sa novim softverom domaće radinosti.
Iz Generalnog sekretarijata predsednika Republike stigao mi je u ponedeljak 4. juna odgovor na dopis poslat 25. maja u kojem sam na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja zatražio informacije o procesu odabira preduzeća koje je izradilo zvaničnu internet stranicu predsednika Republike (www.predsednik.yu). (Opširnije o tome na blogu od 25. maja).
Bez obzira na to što internet nije klasičan medij, a blogovi to pogotovo nisu, moje principijelno zalaganje za poštovanje ne samo zakona nego i dobrih običaja i moje poimanje moralnih principa osoba koje se bave javnim poslom nalažu mi da na mestu na kojem objavljujem odgovor na svoj tekst ne komentarišem taj odgovor kako ne bih eventualno uticao na čitaoca. To ću učiniti tek nakon što od objavljivanja ovog odgovora prođe najmanje onoliko vremena koliko je proteklo od objavljivanja mog dopisa do objavljivanja ovog odgovora.
Nisam vas pitala da li ste žena. :) Najdeblja knjiga u opusu poljskog pisca Vitolda Gombroviča je - piščev dnevnik. Evo kako počinje:
|
| |||||||
|
Osnovne instrukcije za nove blogere. Nakon toga molim vas da procitate i druge moje tekstove na temu koriscenja novog bloga kao i pitanja i odgovore ispod tekstova. Ovo bi trebalo da bude dovoljno za pocetak, a u medjuvremenu sastavicemo i neki HELP rezime.
Ali nikada nismo bili sami i on ranije ništa nije pitao. Na trenutke sam se osećala kao đak koji je nespreman došao u školu. Pitanja su počela još
Za sada vrlo kratko o kandidaturama za nove blogere.
Zamolio bih vas da mi preko privatnih poruka posaljete preporuke za nove blogere. Pre svega mislim na korisnike starog bloga, na ljude koji su do sada bili aktivni ucesnici bloga.
Ako nadjete vremena u naredna dva dana, bilo bi super da prelistate listu blogera i da odaberete neka imena koja bi zeleli da vidite i u ulozi autora.
Ovo je zapravo jos jedan nacin kako ce se klub autora na blogu siriti pored dosadasnjeg VIP B92. Moze ovako na osnovu vasih preporuka a bice moguce i u obrnutom smeru. Dakle da registrovani
Vreme je da se sa BlogomKakvimSmoGaZnali svi polako oprostimo. Pa i ja.
Resila sam da se "samoarhiviram" i tako pokusam da se upoznam sa novim softverom. Moram da priznam, mnogo sam se namucila. Dovidjenja stari Bloze. Sta se tu moze.
U nastavku su moji stari tekstovi.
PS: Zar je moguce da ce nase fotografije biti u ovako mizernoj rezoluciji? Smrt autorstvu?
Ovi monopolisti se ponašaju kao da se sva istorija usmerila na to da se oni pojave na svetu.
Milovan Đilas [1]