Dugo nisam pisala, pa nisam ni filtrirala internet titbitse. U poslednje vreme rečenice koje često primećujem prateći online medije i socijalne mreže su, danas internet gori…internet je danas buknuo od besa zbog ........., a tu gde su mi sada tačkice, obično se nađe senzacija dana. U ovom javljanju bih se osvrnula na strane, uglavnom na američke medije i društvene mreže, i ono što saznajem preko njih, jer mi je to sticajem okolnosti od jesenas nekako najfriškije.
Neki koncepti su izgleda dušu dali, i kao da su smišljeni za
...online zvezdočatac, praseća plećka s rebarcima i cubokom, ja, i etc.
Ne znam šta da vam kažem, ni kako da počnem. Moram se vratiti par dana unazad, na tek minuli Božić.
Prvo odmah moram nešto da priznam; za Božić se godinama provlačim nekažnjeno zbog zloupotrebe službenog položaja, jer uvek nameštam da moj sin nađe paricu u božićnoj česnici.
Međutim, ove godine su se zgodili potpuno novi momenti, a u istim okolnostima. Po čijoj volji pojma nemam, tek, nebeski vrhovni sovjet je hteo i odlučio da posle mnogobrojnih prošlih, ovog Božića i pored svih mojih nepočinstava i nameštaljki, ipak ja osvojim paricu iz česnice.
Uslovi pod kojima su se birala ponuđena parčad česnice su bili potpuno regularni, praćeni okom ostalih ukućana. Sve je bilo u redu i kako spada, uz moj propratni govor tela, s namigivanjem i korišćenjem trenutno smanjene pažnje usled živahnog razgovora onih koji nisu ni bili u planu za osvajanje parice, tj. buduće snajke i budućeg svekra joj, akobogda. Padale su moje diskretne šifre u smislu, ladno, ladno, vruć...ihh! Ma sve, sve ok i pošteno bilo. Ja poslednja birala, ali, da čovek ne poveruje…
Gost autor je omega68.
Знате шта је карма? То је оно у шта су Срби веровали пре него што су прихватили да после једног шамара потуре и други образ.
То је оно да ти се враћа само онако како радиш.
Али не, данас је ,,ИН” не веровати ни у шта, или служити Богу Мамону или веровати у нову
(Novi Sad, krajem marta 2016.)
1.
Kiša je počela da pada kao iz kabla kad sam utrčala u pasaž na početku Zmaj Jovine. Dobro je što sam se s prijateljicom dogovorila da se nađemo u Bezecu. Obe oldschool tipovi, mogle smo kao nekad da se dogovorimo da se nađemo kod Miletića, što je tipično novosadski. Pokisle bismo kao miševi.
Stajala sam u pokrivenom pasažu četvorke naslonjena na zid i otpetljavala kapuljaču iz kragne na jakni, ne bih li kad kiša malo oslabi pretrčala još nekoliko desetina metara do kafića. Da ne uđem unutra baš k’o pokislo pile. Kišobran sam po običaju zaboravila. Ostao je, i suv suvcat leškario negde u autu.
Blaženi bili pokriveni pasaži Novog Sada i svi oni koji su ih gradili, pomislih. To su putevi koji su uvek suvi.
Sunce, sparina, svežine ni u primisli. I pored toga što je letu kalendarski blizu kraj, nastavljaju se pasje vrućine. The dog days of summer mirno teku. Kažu da to ide i do 13. septembra. Sunce danima nemilosrdno prži, pa sva ta sparina, spržena trava i zemlja...Traje dugo, danima, još od jula, i ne da ti ni da radiš k'o čovek. A ima posla. Tek u kući s malo vrta, uvek ima posla. Jednostavno, ne možeš. Po ovakvom vremenu, i mi u kontinentu mu dođemo kao pravi Mediteran. Stoga svima sledi samo složno samopopuštanje, siesta, sanjarenje, fjaka, gledanje kroz trepavice pod suncobranom, i slične stvari. :smajli:
Gledam neki dan moju ulicu. Pusta, bez vesele dečje graje, bez tupih udaraca dečačkih skejtbordova o asfalt, bez ptica, bez uobičajenog saobraćaja, bez daška vetra. Pritisli sparina i sunce moju bačku ravnicu sa svih strana, pa nas dinstaju na tihoj vatri danima. Povremeno promakne po neko, valjda samo onaj ko baš mora. Sve se to ovih dana spustilo na Dunav, ili traži zaštitu u klimatizovanim prostorima. Grad je prazan, a zamislite, šoping centri puni. U to sam se uverila neki dan kad sam morala da svratim u BIG, i kad sam jedva našla slobodan parking. Pomislila sam prvo, da nije njegova prvosveštenička ekselencija, prajm minister, iznenada odmrznuo novce a da ja to ne znam, pa je narod u euforiji i k'o pušten s lanca počeo da kupuje sve i svašta?! Ubrzo su me razuverili prazni butici i besposlene prodavačice. Punom parom radili su samo kafići u kojima se vodila borba prsa u prsa za stolice i slobodno mesto, i šetači, šetači, šetači...Ljudi šetaju sa decom, onako porodično, i hlade se. Šta će?! BIG je ovih dana postao instant korzo, pravi rock'n'roll posle toliko vremena, jer nas već drugu nedelju ne napuštaju strašne pasje vrućine.
Kad jednom čujete moje metafore, nećete ih nikad zaboraviti. Kroz moju ljubav prema rečima, idejama i metaforama, mogu vas ubediti u neobične i neverovatne stvari. Dinosaurus se zaljubio u svetionik - eto metafore! Kad to čujete, odmah se javlja želja da pročitate tu priču. Zanima vas šta se dalje desilo. Sve velike svetske priče su metaforičke, i zato se zauvek pamte. Današnje pisanje, posebno za pozorište i film, se ne pamti, jer nema metafora. To je boljka modernog pisanja - ono opisuje realnost, a realnost već znamo. Moj posao je da realnost opisujem metaforički, da je lakše možete progutati.
Tako je otprilike govorio Ray Bradbury - a dedicated madman.
Mogla bih u podnaslov dodati još dugi niz d-ova, inicijala za déjà vu, i doom, i dobrotu, i destiny, i dark, i dilataciju, i pitanjem na pitanje Phila Connorsa (Bill Murray), kao odgovoru Riti (Andie MacDowell), didn’t you just ask me that...Svejedno, sve bi to sasvim lepo stajalo i uklopilo se kao ovo D iz naslova, tj. inicijal mog vlastitog imena - u dan mrmota. Verovatno ste (ili većina vas) odmah otkrili da su ove pretežno engleske reči iz filma, koje moram da pomenem zbog onih koji možda nisu gledali Groundhog day, preveden kod nas kao Dan mrmota. Sve su to pojmovi koji obeležavaju tu čudesnu i provokativnu komediju u suštini duboko psihološku iako film, na prvu, prati i prikazuje one vašarske događaje u malom gradiću Punxsutawney, Pennsylvania USA, kad se čeka da mrmot Phil prognozira koliko će još biti zima. U suštini jednostavan koncept: oblačno je, nema mrmotove senke, dolazi proleće - sunce je, ima senke, zima još traje...
Od onih sam žena koje pristojnost smatraju vrlinom. Međutim, ponekad sam nemoćna, a brzopotezna, fitilj mi je kratak i ne umem baš svaki put da se savladam u komunikaciji. Odreagujem iskreno, onako kako se u tom trenutku osećam, a ne onako kako bi trebalo, i kako sam vaspitana, ma kako to ko tumačio. U nekoj sam vrsti nevolje, svakako. I kad zveknem britkom sabljom i nepristojno presečem komunikaciju, tj. vratim adekvatno, ili kad odćutim svakom trogloditu koji sebi daje slobodu da me davi, nervira i maltretira u raznim situacijama, što svakako nije dobro za moje zdravlje o kome u svakom smislu prilično vodim računa, i ne pada mi na pamet da ga rasipam naokolo. E pa, baksuz sam nema šta, ali nije to sada bitno, da ne istrolujem sama svoj post za šta umem da budem pravi meštar.
Prošlo je skoro dve godine, pa ne znam da li se sećate onoga što sam u postu Ko to tamo ljulja čamac?(1) pisala povodom naslova na sajtu Psychology Today, blog The Scientific Fundamentalist - Why Are Black Women Less Physically Attractive Than Other Women? S tim i drugim kontroverznim analizama i stavovima pred javnost izlazi autor tog naslova dr Satoshi Kanazawa. U tom postu sam između ostalog, a samo usput pomenula polemiku oko drugog njegovog članka - Low IQs are Africa's curse u kome je pisao kako su neki narodi siromašni zato što su manje inteligentni od drugih naroda.
Šta da se radi, to je njihovo prokletstvo, rekao je predavač.
Opet sam nabasala na njega.