Već godinama tužilaštvo i policija Srbije igraju PING-PONG sa dokazima u vezi sa ubistvom novinara Slavka Ćuruvije. Danas je tačno 11 godina od likvidacije kolege Ćuruvije, 11 godina ruganja njegovoj porodici, novinarima i javnosti Srbije, u režiji svih režima, od Miloševićevog do Tadićevog.
Novinari su zahvaljujući svojim istraživanjima došli do imena ubica Slavka Ćuruvije, ali se vlast stalno i uporno "vadi" papagajskim ponavljanjem da "policija nije prikupila dovoljno dokaza" za podizanje optužnice.
Evo do čega si novinari došli: Za Ćuruvijinu likvidaciju
Prije dva mjeseca vidio sam Momu Kapora u "Maloj fabrici ukusa", nedavno otvorenom restoranu u jednom od ljepših beogradskih kvartova, na Neimaru. Sjedio je odmah kod ulaza, s dvojicom starijih ljudi, čija su lica djelovala kao da se u životu nisu nagledali gradskih fasada. Morali smo proći pokraj Kapora, prolaz je bio uzak, tako da smo se on i ja skoro kucnuli laktovima.
Roman destilirane mržnje
Poslije sam sjeo tako da ga mogu gledati, onako iz stražnjeg poluprofila, i razmišljao sam o tome da mu priđem, pružim mu ruku i predstavim se. Pa da tako završimo
Svetiljke...
Skrenuli smo s glavnog puta
i pošli niz Studentsku ulicu.
Studentima je mesto na ulici, zar ne?
Od starta "blogerske karijere" mučila me je neravnopravnost onih koji se svojim imenom i prezimenom potpisuju ispod tekstova i komentara u odnosu na one koji se kriju iza svakojakih nadimaka i skraćenica. Blog je jedna od logičnih i korisnih tekovina demokratizacije i liberalizacije medija, ali je, na žalost i na nesreću, zadržao nešto iz prethodnih, neslobodnih vremena: skrivanje iza šifri, tj. bežanje u anonimnost.
Tekst kolege Jurice Pavičića, koga takodje muči isti problem, sadrži u sebi argumentaciju sa kojom sam saglasan:
Konačno, dolazi kraj teroru
Temelj programa rada i razvoja Radiodifuzne ustanove
Međutim, ovo što se dešava protekla dva dana, ne samo da dokazuje ovu pretpostavku, nego još na mučan i skandalozan
Odlomak iz intervjua sa glumcem Josipom Pejakovićem:
Bosna i Hercegovina je tragična država. Ona je čudo zato što u njoj egzistiraju samo tri zanimanja: Bošnjaci, Hrvati i Srbi!
Vidio sam da mladi i stari u publici plaču dok s pozornice govorite u svojoj monodrami „On meni nema Bosne": "Kako bolan nema Bosne, a Neretva huči, kako bolan nema Bosne, a Miljacka teče, kako bolan nema Bosne, a Sana ide. Ti misliš da ona ne ide, ali sagni se, hajvanu, pogledaj, ide Sana, ide Sava, ide Drina, ide Drina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Ukrina,
Da li bi sva nesreća koja je zadesila bivšu Jugoslaviju bila izbegnuta da je kojim slučajem tog 9. marta 1991. Slobodan Milošević smenjen sa vlasti?
Sa druge strane, da li je mogućnost tadašnjeg prevrata uopšte bila realna? Slobodan Milošević je početkom devedesetih uživao poverenje ubedljive većine građana Srbije i podršku još ubedljivije većine intelektualne elite, akademika, književnika, novinara, sveštenika, i bez obzira na masovnost i žestinu martovskih dešavanja, stiče se utisak da su rezultati tih demonstracija uistinu bili njihov maksimalni domet.