Dok sedi pred publikom u pristojno popunjenoj sali, Albahari stavlja obe ruke između prekrštenih nogu; zamišljam da je to njegov način da ne pokaže nervozu, možda čak i strah, on uvek deluje poplašeno, nesigurno i to je deo njegovog neodoljivog (književnog) šarma. Posmatram ga pažljivo dok priča o svojoj novoj zbirci priča i gotovo i ne obraćam pažnju na njegove reči, važnije je da David Albahari stoji na tri metra od mene
AleXandar Lambros
Pokrenuti ovu temu zaista pomalo jeste kao pisati o sigurnoj kući za muškarce u zemlji u kojoj je nasilje nad ženama toliko deo folklora da se u najvećem broju slučajeva niti prepoznaje. Ili, recimo, ozbiljno raspravljati na temu diskriminacije belih anglosaksonskih protestanata u Americi.Ali, prvih par dana leta s temperaturom preko trideset stepeni i meni postaje nemoguće a da ne negodujem protiv pandemijskog zlostavljanja muškaraca. Maltretiranje o kome je reč, do te mere se prećutkuje i podrazumeva da nisam ni znao kako se to stručno zove te sam na internetu morao da potražim koji je to izraz pandan svima poznatoj judeo-hriščanskim kulturnim kodom uslovljenoj mizoginiji. Reč je o mizandriji.
Milan Nikolić
Produženi espreso sa hladnim mlekom, minimum dva puta dnevno, kao po receptu – prepodne i predveče, moja je najdraža obaveza tokom dana. Kad mi baš ne ide, to mi dođe kao epicentar, najdraže i najslađe ukradeno vreme. Danas, kada se neprestano govori o hedonizmu, dužnost mi je to da napomenem. Mada, u mom slučaju je pre reč o eskapizmu. Kafu obično pijem sam, kada nekoga povedem to više nije to, za mene je
Prust kaže da naše svakodnevno iskustvo, gde sve iščezava u prošlost i nikad ne znamo šta će se sledeće dogoditi, ne može da nam pruži osećanje realnosti, a ipak mi to iskustvo zovemo realni život. U svakodnevnom iskustvu, svi smo mi u položaju psa u biblioteci, okruženi jasno vidljivim svetom punim značenja za koji ni ne znamo da postoji. (N. Frye)
Za površnog
Eto nas opet na Svetskom prvenstvu u fudbalu i opet u društvu sa starim prijateljima, Nemcima. Utakmica sa „pancerima" je što se bodova tiče jednako važna kao i ostale dve, sa Ganom i Australijom, međutim, ona ima i onaj drugi naboj, koji je čini ipak vrednijom od ostala naša dva susreta u grupi na SP u Južnoj Africi. Stoga, svesno narušavajući hronologiju budućih dešavanja, objavljujem ovaj post pre nego što smo odigrali susret sa Ganom, i dodajem da se, bez obzira koji će u toj utakmici rezultat biti, moji dole izneti stavovi neće izmeniti.
Gomboc na izložbi u Šangaju. (Veličina silueta ljudi s desna daje predstavu o njegovoj dimenziji.)
Na mađarskom, reč gomboc znači “loptica”, a ponekad se u Vojvodini taj naziv koristi za “knedlu”. E, ovo je tekst o jednoj posebnoj knedli, njenim matematičkim i geometrijskim osobinama, i tome kako je jedna knedla (prikazana na slici) postala zaštitni znak mađarskog paviljona na Svetskoj izložbi 2010. godine u Šangaju.
Ko je ustvari (bio) Tito? Šta je uzrok zbog kog se, makar kada je o istorijskim podacima i svedočenjima reč, pravi Josip Broz u tolikoj meri razlikuje od stvorene/kreirane predstave o njemu? Da li ste se dok ste čitali, ili, možda, pisali grafit: Bravar je bio bolji..., ikada zapitali: kako je moguće da jedan, u suštini autoritarni vladar u svesti onih koji ga podržavaju ni tri decenecije nakon smrti i dalje nije značajnije izgubio na „svežini" i harizmi?
Po Rastku Močniku, sve navedeno moguće je zbog činjenice po kojoj Tito jeste mnogo više od političkog fenomena; on je svakako masovno-psihološka pojava. Za tako nešto, po Močniku, nije bila dovoljna samo politika: potrebno je bilo još nešto - potrebna je bila umetnost. Umetnost Josipa Broza se zove TITO. U mnogo većoj meri nego što je to bio slučaj sa političkim i(li) ideološkim - Titov kult bio je vizuelni kult koji umnogome ima sasvim autentična ishodišta.
Bio sam i danas u Doboju. Riječ katastrofa nije dovoljna da opiše ono što je Doboj danas.
Ljudi hodaju sa maskama. Smrad je na pojedinim mjestima u centru grada nesnosan. Ljudi vam na svakom koraku prilaze i pitaju da li dijelite neku pomoć. Centar grada ne postoji. Sve je polomljeno i razrušeno. Na sve strane razbacan je neupotrebljivi namještaj. Zapitaš se ko uopšte može živjeti ovdje ...
I
Dragi …,
Bili u Bodrumu. Šta da ti kažem? Atmosfera na ovaj dan nenasilja krajnje napeta. Horde turista, najčešće u trojkama, često u većim grupama, a nikad manje od dvoje, naoružane devizama, najnovijim modelima digitalnih foto-aparata i kamerama su potpuno preuzele ulice.