Sada kada smo konačno uzeli sve(t) u svoje tradicionalno krvave ruke, došlo je vreme da makar pokušamo da govorimo istinu i samo istinu. „Makar". Eto, tako to zvuči kad se mi namerimo da govorimo istinu istine radi. A opet, kao i svaka biljna ili životinjska vrsta pred izumiranjem spremni smo na sve, pa i na istinu samo radi istine, bez ikakve koristi. Makar tako sebi delujemo, malograđanin uvek ima o sebi bolje mišljenje od onog koje drugi imaju o njemu.
Za stotinak godina, kad sa svojim pričama iz nepričave pretpostavljeno nestanemo sa namučenog lica zemlje, možda će
Sve ređe se smejem, što nikako nije dobro ali to je posledica života i okruženja u kojem živim. Pravi nepatvoreni smeh je neraskidivo vezan za (makar trenutnu, kratku) radost. Pravi smeh pokreće u meni, vama, sve ono najbolje i najvrednije što kao mentalna osoba posedujemo. Imam jednu, sačuvala je moja Radmila, crno belu fotografijicu, imao sam oko tri godine, u kratkim pantalonicama na golo telo, bosonog na terasi, držim plišanog medu i zabacivši glavu ali pogleda uperenog u objektiv aparata, zacenjujem se od smeha. Šta je bio povod, naravno da ne znam ali smeh je i na fotkici zarazan!
Poznati filozof je još davne 1800. godine rekao kako zrno peska može vekovima u budućnosti da izazove uspon ili pad čitavog jednog carstva. Radi se, naravno, o do sada bezbroj puta pominjanom „Efektu leptira" (po kome insekt mašući krilima na udaljenom rajskom ostrvu može da izazove nasumičan sunčani dan na Kopaoniku), ali da li je tako nešto moguće i u nedokučivim vrtlozima istorije, od kojih jednom možda upravo sada i sami svedočimo.
Svedoci smo bezumlja koje se desava oko nas kada je sukob između Ukrajne i Rusije u pitanju, ali ono što je najtužnije je činjenica da ništa iz prošlosti i kristalne noći nismo naučili.
Deportacija ruskih studenata, zabranjivanje da se dela ruskih autora izvode, otkazivanje ruskih umetnika je bezumlje. Jedino što mi pada na pamet je da se sprema jedan veliki logor u koje će sve neistomišljenike zatvoriti i umoriti.
Da se