Blog za prognoziranje rezultata izbora. Sistem je jednostavan: postoji šablon u koji samo treba uneti procenjeni broj osvojenih glasova po izbornim listama i broj nevažećih listića. Kalkulacija po d' Hondtu je automatska i prikazuje se broj mesta za svaku listu koja pređe cenzus.
Početne premise:
Ok, drugari, pokrili smo Brehta, US izbore, Brexit... e sad na red dolazi pravi rokenrol: Italija. Referendum, na kome niko ne razume pitanje, ali svako razume odgovor, u zemlji koja je u proteklih 70 godina promenila 65 vlada. Nominalno 8. ekonomija sveta, treća po broju izdatih državnih obveznica, Italija se nalazi u velikom padu i velikoj krizi. U zemlji sa 15-64 zaposlenošću od oko 55% (samo je Grčka gora sa nešto oko 52%, Španija, tek nešto malo), ogromnom zaduženošću, bankama koje masivno praktikuju extend and pretend način poslovanja zbog dugova koji se najverovatnije nikad
I tako prođođe ti izbori sa rezultatima koji su bolji no što je Srbija mogla i da se nada. Nema više smokve, ni smokvinih listova. Car više nije prvi Podcar nego je Onaj koji jeste. Da li je go ili obučen zavisi od ugla posmatranja i konkretnih interesa posmatrača. Ali još malo pa više iluzija biti neće. Ni ko je s kim, ni šta su čije namere.
A šta radi Car? Car piše Program. Eh, da...Kaži mi sa kime piše da ti kažem šta piše. Ono što je sigurno jeste da piše Reforme u tom Programu. A kao što znamo - najbolje su one reforme koje nikoga ne bole a uhu gode. Samo, jedan je problem: takve mogu da se prave (a pravimo ih, brat bratu, od šezdesetih neprekidno) dok ima ko da ih - takve - plaća.
Najviše o životu naučio sam kad sam prvi put dobio otkaz.
London 1993. Dobar posao, dobra pozicija u firmi, dobre pare, dobar direktor sa kojim odlično sarađujem, bio u najužem izboru za prestižnu nagradu (nisam je dobio ali firma je i na uži izbor bila jako ponosna)... sve mi potaman. Jednog dana ja na službenom putu, javim se izjutra u firmu, kaže koleginica 'ovde se nešto dešava, došli u nekakvi nepoznati, čini mi se da je jedan od njih potpredsednik iz New Yorka, prekinuli jutarnji sastanak, pokupili direktora, zatvorili se u salu za sastanke, samo im se kafa donosi, ne prave pauzu.
Krenem da čitam Dragecov blog, kad - među prvim komentatorima sve vrvi od kretena i idiota univerzalnog tipa, napaljenih pacijenata i blogokvariša. Neke od najagresivnijih među njima sam u raznim prilikama i iz raznih razloga sa svoga bloga banovao - i nisam zažalio.
A banovao sam dosad njih 13 uključujući i nekolicinu glavnih (hiper) aktivnih blogokvariša. Ima
Retki su ljudi koje je nemoguće sameriti. Visoki između dva i osam metara, a sasvim retko i samo u intimnim prilikama, sa porodicom i prijateljima svojih stotinu i sedamdeset centimetara.
Još su ređi oni kojima se pod bolničkim prozorom bez poziva i molbe okupe stotine dobrovoljaca da ponude svoju krv za spas i ozdravljenje.
Onih koje poštuju naši i njihovi, ovdašnji i tamošnji, levi i desni, crveni, zeleni i plavi i o kojima nikad niko ne izgovori ružnu reči - nema.
A bilo ih je, do nedelje. I danas je baš takav jedan ispraćen hiljadom sugrađana i poštovalaca otišao na počinak i odmor.
Enes Taso, general i Ljudina.
I evo na sahrani nepročitanog govora Živoslava Miloradovića, vozača kamiona u zemlji talijanskoj, kao opela jednom velikom čoveku i jednoj zamalo velikoj zemlji.
Има једна ствар у вези са Западом која се ретко где појављује у дискурсу а мени делује јако релевантно.
Преовлађује утисак да људи на Западу како домицилни, тако и имигранти верују да су домицилни помогли имигрантима дајући им део своје коре хлеба и уточиште од њихових заосталих друштава у којима нису могли да се наплате/остваре/изразе
Poznata francuska izreka “što se više menja, sve je više isto” je cinična konstatacija o stanju, ili situaciji u kojoj se nalazimo. Ona je, po mom mišljenju, univerzalna jer mi se svi, dokle pamćenje i istorija dopiru, uvek nalazimo u nekom stanju ili situaciji.
Ova korona situacija čoveka prosto izaziva da počne da razmišlja o tome kako će biti posle. Posle je kad