Dok gledamo finala svetskih prvenstava i Olimpijada i egzaltirano navijamo ili očajavamo, jedan od utisaka je i da li je sudbina samo naših heroja da budu sušti profesionalci, ili je sveopšta specijalizacija sudbina čitavog sveta.
Naime, pričati o tome na koje sve načine uskostručna specijalizacija definiše savremenu ekonomiju graniči se sa besmislom. Jer, očigledno je da se na taj način povećavaju efikasnost i produktivnost, smanjuju rizici i ubrzava razvoj, kao i unapređuje organizacija i snižavaju troškovi, uz bezbroj drugih prednosti.
Naravno, navedeno dobija smisao tek kada nivoi proizvodnje postanu dovoljno visoki, uz neizbežne negativne efekte koje specijalizacija nosi. Među kojima su i rizik od monotonije i samodovoljnosti uskospecijalizovanog radnog mesta, veće izolovanosti zaposlenih, kao i rigidnosti u odnosu promene. Takođe, visoka specijalizacija čitavih sektora, regiona ili država može dovesti i do političkih nestabilnosti, izazvanih zavisnošću od proizvoda drugih zemalja, kao i od pada potražnje za proizvodima za koje je neka zemlja specijalizovana.
Kad smo već kod političkih aspekata, specijalizacija radne snage predstavlja osnovu za još jednu znatno širu priču. Naime, mnogi će vam reći da, na primer, suština američkog ekonomskog i demokratskog sna nisu ni Njujork tajms, Vašington post ili Sanset strip, već pre, a ako ne i isključivo, mobilnost i specijalizacija radne snage, kao i razvijenost slobodnog tržišta radne snage.
Štaviše, neki bi rekli i da suština sukoba između kapitalizma i socijalizma, na primer, nije bila u tome što su se jedni kunuli u Smita, a drugi u Marksa, već da se pre radilo o odmeravanju snaga između dva dijametralno suprotna modela - prvog, u kome su ljudi tokom života mogli da promene N radnih mesta u M gradova, i drugog, u kome je većina čitav radni vek provodila na jednom maltene zagarantovanom radnom mestu. Odnosno, u kapitalizmu je postojalo tržište radne snage, dok je u socijalizmu ono bilo gotovo nepostojeće.
Ako bi se čak otišlo i nešto dalje kroz istoriju, neki bi rekli da je zamajac koji je doveo do renesansnog doba i pokrenuo strelu razvoja koja i danas traje, iniciran u velikoj meri revolucijom na tržištu radne snage, izazvanom između ostalog i serijom epidemija koje su harale Evropom u srednjem veku. Naime, u pandemijama desetkovanom feudalnom stanovništvu nastao je manjak radne snage, gde je potražnja za stručnijim radnicima dovela do njihove povećane mobilnosti (uprkos ograničenjima koje je feudalizam podrazumevao).
I, sve ostalo je istorija, po kojoj su povećana mobilnost i specijalizacija radne snage, kao i razvijenije tržište radne snage doveli do pada feudalizma, napretka tehnologija i ekonomije, finansija, nauke i kulture, ali i do novog koncepta ljudskih i političkih sloboda, koji jednako definiše kako tadašnja društva, tako i današnje demokratske sisteme i napredne ekonomije.
A opet, možda je sve rečeno o specijalizaciji bilo karakteristično za nekakve minule tehnološke revolucije, dok neke nadolazeće, koje se upravo sada dobrim delom i dešavaju, donose po tom pitanju i dosta toga novog. Naime, izgleda da se javljaju potpuno novi vidovi tržišta radne snage (ubrzani i dešavanjima vezanim za tekuću epidemiju), koji će pored visokospecijalizovanih stručnjaka možda sve više favorizovati i majstore više zanata.
A ko zna, možda će onda, na primer, i Olimpijske igre u budućnosti izgledati drugačije, gde će se herojske medalje deliti ne manje-više isključivo u specijalizovanim disciplinama, već sve više i takmičarima kako u postojećim, tako i u nekim novim višebojskim nadmetanjima.