koji su spasili svet
Vinston Čerčil i Lord Halifaks
Neko vispren je jednom rekao kako nikada nije upadao u probleme kad je ćutao, dok je pričom neretko sebe dovodio u prilično teške situacije. Drugi bi rekli da je tišina verni prijatelj koji vas nikada neće izneveriti.
Ipak, iako je teško zamisliti da neko ćutanjem zaista može spasiti svet, postoji malo poznata istorijska anegdota koja to pripisuje kome drugom do Vinstonu Čerčilu.
Naime, mnogi g. Čerčila doživljavaju kao globalnu ikonu, koja je oduvek bila u centru svetskih istorijskih događanja. Što naravno nije slučaj, pogotovo ne u društvima sa ukorenjenom demokratskom tradicijom. Jer, dok je II sv. rat već uveliko bio u toku, g. Čerčil je duže vremena tavorio na britanskoj političkoj sceni. Večito u dugovima, smatran za hroničnog alkoholičara i za relikt minulih viktorijanskih vremena, opterećen mnoštvom poraza koje je vukao kako iz I sv. rata (Galipolje), tako i sa početka II sv. rata (zaboravljeno neuspešno iskrcavanje u Norveškoj aprila 1940. godine).
Ipak, ono što je bitno jeste da je u trenutku napada Nemačke na Francusku, maja 1940. godine, Čerčil bio pripadnik manjine koja je očekivala sukob sa Hitlerom. Za razliku od premijera Nevila Čemberlena i njegovog vernog pratioca Lorda Halifaksa, koji su se zalagali za istorijski dogovor sa Nemačkom. Što se sve preko noći menja u trenutku nacističkog napada na Francusku, kada Čemberlen podnosi ostavku, i kada nastaje vakuum na britanskoj političkoj sceni.
Jer, nakon ostavke Nevila Čemberlena kao premijera, Konzervativna stranka se našla na raskrsnici. Lord Halifaks, tadašnji ministar spoljnih poslova, prvobitno je viđen kao prirodni naslednik Čemberlena. Međutim, manje istaknuta figura unutar stranke, Vinston Čerčil, imao je drugačiju viziju budućnosti Britanije.
Naime, ključni događaj se dešava tokom centralnog sastanka u sedištu Konzervativne stranke, kada je prvo Halifaksu ponuđena pozicija premijera, dok je Čerčilu ponuđeno mesto ministra odbrane. I tada se dešava trenutak Čerčilove genijalnosti, kada je upitan da li prihvata ministarsku funkciju pod Halifaksovim vođstvom Vinston uporno ostao nem 20 minuta.
Nastala je neprijatna tišina, koju je prekinuo ko drugi do sam Lord Halifaks, rekavši da ipak misli da još uvek nije došlo njegovo vreme. Nakon čega je Čerčil postao premijer, Saveznici su se konačno suprotstavili Hitleru, dok je Čemberlenovo i Halifaksovo povlađivanje nacistima završilo u ropotarnici istorije.
Na kraju, mnogi bi rekli kako bi svet danas izgledao potpuno drugačije da je Čerčil tokom pomenutih 20 minuta izgovorio ijednu reč. Što uopšte nije nemoguće.
Opet, neko bi mogao da kaže da ova istorijska crtica upravo možda i govori o jednoj od bitnijih razlika između Vinstonovog i našeg vremena. Naime, u njegovoj eri tišina je očigledno bila dopuštena, dok je naš svet izgleda ipak izgrađen na nečem sasvim drugom - na mnoštvu priče.
Sad, da li će i to nekako na kraju spasiti svet - možda i hoće, ko zna.