Ukoliko ste deo one nеretko prilično zlehude manjine koja živi od 24-časovnog praćenja berzanskih tikera cena akcija, obveznica, stranih valuta ili finansijskih derivativa, kao i njihovim trgovanjem, često će vam i sami reći kako se ne mogu oteti utisku besmisla posla kojim se bave. Jer, možete danima i nedeljama manje ili više uspešno kristijanisati po bespućima berze, isprobavajući jednu ili drugu logiku, sve dok se ne desi nekakav naizgled ničim izazvan trenutni sunovrat cena.
Naravno, pomenuti sunovrati se često prilično uredno stabilišu, dok vi dobar deo onoga na čemu ste danima radili ne izgubite, i gde vam ostane taman toliko da platite ulaznicu za cirkus narednog dana. Sad, kada bi ti iznenadni padovi, iliti fleš-kreševi, bili slučajni sa time bi nekako i mogli da živite, ali se nikako ne možete oteti utisku da se sve to nipošto nije baš uvek prepušteno sticaju okolnosti, već da je neretko na određeni način i izazvano kako bi neko za kratko vreme pokupio sav kajmak.
Sad, u priči o fleš-kreševima berze (iliti iznenadnim strmoglavim padovima cena koji se manje ili više ubrzo stabilišu) nedostaju i svi oni fantomski partibrejkeri koji na njima ozbiljno zarađuju. Neko bi rekao da su oni isključivo plod vaše mašte, ali, da priča bude interesantnija, takvi likovi po svoj prilici postoje, gde neki od njih imaju čak i posebno ime - kontrainvestitori. Da, to su oni koji kupuju kada cene akcija padaju u bescenje i kada svi prodaju, i koji prodaju onda kada se berza posle određenog vremena stabiliše i cene porastu. Naravno, to podrazumeva dosta hrabrosti, ali i znanja i informacija koje drugi očigledno nemaju.
Opet, to koliko je kontrainvestiranje prisutno govori i lista najpoznatijih kontrainvestitora, koji su gotovo po pravilu neki od najbogatijih ljudi sveta, među kojima su, između ostalih, i Džordž Soroš i Voren Bafet. Štaviše, čak se i jednom od rodonačelnika verovatno i najbogatije finansijske imperije sveta, Nejtanu Rotšildu pripisuje da je tokom Napoleonskih ratova početkom 19. veka imao običaj da kaže: "Kupuj uz zvuke topova, a prodaj uz zvuke mirovnih truba, posebno kada topovi pucaju direktno u tebe."
Ipak, osnovna tema bloga i nisu najrazličitiji mogući oblici kontrainvestiranja, već pre priča o tome kako iznenadni padovi berzanskih cena (u kojima kontrainvestitori izgleda da upravo najbolje i plivaju) nisu baš uvek slučajni, kao i to da neki (uključujući možda delom i same kontrainvestitora) neretko imaju ozbiljnog udela u iniciranju samih poremećaja. Sad, dok mnogi istorijski fleš-kreševi i dalje ostaju zaogrnuti velom misterije, za neke se ipak zna da i nisu bili baš potpuno slučajni.
Evo verovatno i dva najpoznatija, u kojima su glavne uloge upravo imale neke od globalnih finansijskih zvezda - ranije već pomenuti Nejtan Rotšild, kao i nadaleko čuveni Džordž Soroš. Naravno, neću ulaziti u detalje, ali još uvek se po kuloarima berzi, kao i na visokim ekonomskim školama prepričavaju dva fleš-kreša koji su obeležili čitave epohe i stvorili neizmerna bogatstva svojim akterima.
Prvi se tiče ogromnog poremećaja berze engleskih državnih obveznica koga je g. Rotšild izazvao nakon bitke kod Vaterloa, znajući prvi, dan ranije u odnosu na ostale u Engleskoj, ishod bitke. Naime, nakon što je pustio u Londonu buvu da je Napoleon pobedio, g. Nejtan je proizveo sunovrat vrednosti državnih obveznica, koje je nakon toga kupovao u bescenje. Naravno, čim se posle jednog dana saznalo da je Napoleon u stvari izgubio, cene obveznica su otišle u nebesa, zajedno sa bogatstvom promućurnog g. Nejtana (inače ista, Nejtanova investiciona banka je u Napoleonskim ratovima istovremeno finansirala obe zaraćene strane, ali to je već neka druga priča).
Drugi fleš-kreš se tiče prve milijarde koju je zaradio Džordž Soroš 16. septembra 1992. godine, kada je sa ekipom mlađih saradnika infiltriranih u više institucija Evropskog monetarnog sistema veštački proizveo nagli pad vrednosti britanske funte. Naime, to je učinio serijom špekulativnih "napada" (odnosno rafalnih prodaja i kupovina koje su izazvale poremećaj tržišta), nakon kojih se zbog tadašnjih specifičnih okolnosti britanske privrede (koje je g. Džordž genijalno procenio) desio sunovrat. Naravno uoči fleš-kreša Soroš je šortovao britansku funtu (odnosno uložio novac u to da će njena vrednost pasti) i zaradio 1.1 milijardu dolara, iliti kako bi neki rekli opljačkao Banku Engleske za 1.1 milijardu dolara.
Sad, otkud uopšte čitava ova priča. Naime, fleš-kreševe je očigledno moguće izazvati i nečim izvan samog ekonomskog ili finansijskog sistema, između ostalog i različitim vidovima političkih i drugih nestabilnosti, koje neiminovno na kraju utiču i na samu ekonomiju. Na primer, ukoliko bi imali dobre kontakte u, ne znam, nekakvom Комитету государственной безопасности, veze sa desetinama milijardi i pravim ljudima na ovoj ili na onoj strani sveta, kao i ako bi sticajem okolnosti znali tačan datum i čas početka Ukrajinskog rata - do sada bi se te desetine milijardi pretvorile u priličan broj desetina, zar ne.
I otuda možda upravo najviše i potiče sav besmisao struke nemalog broja berzanaca sa početka priče, bilo da im trenutno dobro ili loše ide. Jer, džaba im ovakav ili onakav portfolio, ili ovakvi i onakvi softveri za predikciju cena - ukoliko nemaju prave brojeve telefona u imeniku, kao i poznanstva u pravom klubu i u pravoj ekipi.
Oduvek tako bilo, a izgleda da će uvek tako i biti.