Isto tako sam bio zadivljen velelepnim zgradama na Velikom bulevaru, koji se prostire polukružno, povezujući Petefijev i Margitin most. Sve te građevine nastale su krajem 19. veka, kada je dotadašnja “jednospratna” i “dvospratna” Pešta, skromnijeg izgleda od današnje, ustupila mesto novoj, kitnjastijoj i u svakom pogledu raskošnijoj varoši.
U to vreme, kada je Austrougarska bila na vrhuncu svoje moći, bečki dvor je smatrao da i u ugarskom, istočnom delu dvojne monarhije, treba izgraditi metropolu ništa manje gizdavu, baršunastu i koketnu od one zapadne. To je i učinjeno, ponajviše novcem i arhitektoskim umećem jevrejskih i nemačkih veleposednika i arhitekata.
Posmatrajući spoljašnjost peštanskih zgrada, sa trotoara ili iz tramvaja, koji je u ovom gradu i danas moje omiljeno prevozno sredstvo, u početku sam bio siguran da u njima ne živi običan svet, kome i sam pripadam. U mom rodnom gradu, u Srbiji, do danas je ostalo svega nekoliko takvih zdanja. Sva ona, slično peštanskim, imaju prostrane zajedničke hodnike i terase, široka stepeništa oivičena luksuzno ukrašenim glenederima od kovanog gvožđa. U svakoj od tih zgrada zidovi unutrašnjih prostorija visoki su po nekoliko metara. U njima su danas, kako i dolikuje, smešteni gimnazija, sud i arhiv.
Pešta je, na sreću svojih žitelja, sačuvala daleko više takvih palata nego moj zavičaj, pa je bilo teško poverovati da su sve one sada domovi javnih ustanova. Interesovalo me je ko su sadašnji stanari ovih arhitektonskih lepotica i ima li pod njhovim svodovima mesta i za poštanske službenike, vozače gradskog saobraćaja, učitelje i frizere, na primer.
Ali, kome postaviti takvo pitanje, u gradu čijeg nijednog stanovnika nisam poznavao? Osim toga, višedecenijsko komunističko nasleđe ostavilo je u ponašanju ljudi običaj da se bude krajnje oprezan prema svakom neznancu koji se, eventualno, raspituje za bilo šta osim, možda, za dobre restorane, mostove na Dunavu ili prodavnice aleve paprike i guščije paštete. Ljubaznost prosečnog Peštanca pri susretu sa strancem koji želi da zna takve pojedinosti, uvek se podrazumevala, ali bi komunikacija bila naglo prekidana ili, u najboljem slučaju izbegnuta, ako bi upitani osetio da radoznalost njegovog nepoznatog sagovornika prelazi crtu do koje se, po pravilu, proteže interesovanje neupućenog gosta.
(Za nastavak priče kliknite OVDE )