Prepričan kratak izveštaj BreakThrough novinske platforme sa samita EU i CELAC (Community of Latin American & the Caribbean States)
- Dve strane kao da se potpuno mimoilaze, kao da govore u prazno: Ralf Gonsalves, predsedavajući CELAC-a, stavio je jak naglasak u svom govoru na potrebu da se evropske zemlje posvete reparacionoj pravdi za ropstvo i kolonijalizam, što je od EU predstavnika shvaćeno kao nekakav anahronizam jer bi navodno trebalo da se govori o Ukrajini kao najaktuelnijem problemu kolonijalizma u svetu. Međutim, poruka koja dolazi iz Latinske Amerike je da nasleđe ropstva i kolonijalizma treba da bude uzeto u obzir prilikom definisanja današnjih, realnih trgovinskih i razvojnih odnosa, u smislu mogućnosti napredovanja ovih zemalja, što opet niko sa strane EU ne priznaje.
- Važnost ovog samita, u odnosu na onaj od pre osam godina je što je došlo do potpune zamene pozicija, Latinska Amerika dolazi na samit sa mnogo više snage, sa mnogo više političke nezavisnosti, u novoj multipolarnoj eri kada SAD i njen saveznik EU ne mogu više da diktiraju/naređuju Latinskoj Americi kao što su to uobičajeno radili.
- Reparacije su bile velika tema ali je tema bilo i pravo na bolje trgovinske uslove za zemlje Latinske Amerike, da se ne moraju klanjati pred vrlo grubim pretnjama EU, koje je Lula nazvao uobičajenim zastrašivanjem zemalja Latinske Amerike prilikom sklapanja trgovinskih ugovora.
- Latinska Amerika koja sebe zove zonom mira ne želi da bude uvučena u evropsku igru pozivanja na suverenitet samo u slučaju kad se govori o Ukrajini.
- Pre ovog važnog samita EU parlament je glasao za osudu vlade Kube i uopšte imao ružnih reči za vlade Kube i Venecuele, i to je njihova stalna pozicija; kako su se Kuba i Venecuela postavile u ovoj situaciji? Generalni odnos, koji je nedavno izrekao i sam Borel, je da je Evropa bašta a da je sve ostalo džungla, oni vide Latinsku Ameriku kao zaostao i nerazvijen deo sveta koji treba da dođe i moli Evropu da bude uvažen, tako da je pitanje legitimnosti vlade neke zemlje u Latinskoj Americi zavisno od toga da li ima ili nema blagoslov Evrope. Ali uloge su se promenile, i kad je Evropa pokušala da kreira agendu ovog samita, da organizuje program i teme diskusije, ne samo na državnom, već i na nivou civilnog društva, Kuba je odbila, nije dozvolila da EU kreira agendu po svome i stavila joj je do znanja da ne može da odlučuje ko su legitimni predstavnici latinoameričkih zemalja u ovako bitnim susretima; i pošto je Kuba imala čvrst stav a nalazimo se u znatno promenjenom političkom kontekstu od onog od pre par godina, Evropa je morala da ustukne.
- Što se Venecuele tiče, već duže vreme EU priznaje Guaida, priznavali su pučističku vladu koja nije imala osnovu u realnosti, nije imala kredibilnost niti legitimnost, postojali su samo jer je to bio diktat američke vlade. A Evropa je kao malo tužno kučence, kao i u tolikim drugim prilikama poslušno kaskalo za svojim američkim gospodarima. Revolucionarna bolivarska vlada Venecuele bila je predstavljena sa Desli Rodrigez, funkcionerkom koja je na crnim listama nekoliko zemalja EU već godinama, tako da je EU morala da sedi tamo i lepo prizna da je Latinska Amerika nezavisna politička zajednica sa svojom sopstvenom agendom, svojim interesom i da ne želi jednostavno da podleže pritisku. (Predsednik Španije Pedro Sančez - veliki pristalica Guaida - morao je da proguta knedlu i toplo se pozdravi sa Desli Rodrigez, pokušavajući tako da namakne još neki glas na predstojećim izborima u Španiji, da, uloge su se promenile)
- To je otvorilo prostor i za predstavnike drugih zemalja, Kolumbije sa Gustavo Petrom, Brazila sa Lula da Silvom, i za mnoge druge zemlje Latinske Amerike; bilo je jasno da su čak i male zemlje, kao Honduras, koje se na međunarodnom planu ne uzimaju ozbiljno od strane drugih zemalja ili od zemalja Evrope, došle na samit sa jasnom agendom: šta znači razvijati naše zemlje pod poštenim uslovima, bez obaveze da se potčinjavaju ekonomskim interesima Evrope.
- Očigledan je rast moći vlada koje imaju interes naroda na prvom mestu, bolje je možda tako ih definisati nego kao „Pink Tide". Nisu sve ideološki iste, ali su na strani svojih naroda. Zbog ovog talasa čak su i desničarske vlade u Latinskoj Americi primorane da preduzmju neke mere na unutrašnjem planu koje idu u korist naroda a na međunarodnom one koje idu u korist Latinske Amerike, kao što su mere za bolje trgovinske odnose i u suštini za ravnopravan i podjednak razvoj u odnosu na Evropu.
- Ako bi bilo ko pokušao invaziju i okupaciju Haitija (a ima zagovornika takve mogućnosti i među zemljama LA) to bi bio direktan napad na mir naroda Latinske Amerike, to bi bio pokušaj rekolonizacije, lomljenja kičme svake progresivne i politike na strani naroda i jasan znak da SAD i njeni saveznici u Evropi ne tolerišu ni pod kakvim uslovima mogućnost samoopredeljenja naroda našeg regiona. U ovom teškom stanju oružane bande na Haitiju nisu glavni problem iako su deo problema. Pravi, glavni problem je to da SAD i njeni saveznici nikada narodu Haitija nisu dozvolili da žive u miru, da odlučuju o svojoj sudbini, čak ni da imaju pravo da se razvijaju pod uslovima koji im odgovaraju.
- U suštini je iznenađenje da su vlade Latinske Amerike uspele da iscede i tih nekoliko reči u zajedničkom saopštenju, o prepoznavanju istorije kolonijalizma i posebno ropstva, dok su evropske vlade pazile da slučajno ne promakne neka reč o reparacijama. U saopštenju se „najiskrenije priznaje i žali zbog patnji i štete miliona muškaraca, žena i dece usled transatlanske trgovine robljem", što su naravno lepe i važne reči, uz koje međutim ide urgiranje da se reč „reparacije" zabrani, da ne može ni da se diskutuje, ni da se pomene.
- Ali možemo zamisliti koliko teška je bila borba i za tih nekoliko reči! Taj paragraf je u stvari nedovoljan, nekompletan i ne sadrži nikakve garancije da će se EU ili neka evropska zemlja ili bilo koja sila globalnog Severa stvarno angažovati oko reparacija i platiti svoj dug za pravedan, fer i podjednak razvoj naroda Latinske Amerike i Kariba, o tome nema ni reči.
- Ali jasno je da nastupa nova era značajnih političkih promena, u kojoj će latinoameričke zemlje, dakle u eri u kojoj su Kina, Rusija i druge zemlje promenile geopolitički poredak, uopšte moći da iznose ovakve formulacije a evropske zemlje morati da ih razmatraju i uvažavaju. Nema nijednog govora u kom se nisu iznosili zahtevi za reparacije ili makar za velike transformacije aktuelnog političkog poretka između EU i Latinske Amerike. To je velika promena tako da nije sigurno da li je EU uopšte zainteresovana za još jedan ovakav samit. Ne zna se da li su u EU spremni da uopšte održavaju odnose kakve Latinska Amerika predlaže nakon ovakvog samita.
- Evropska unija koja je u realnosti u stvari kolonija SAD, moraće da razmotri smisao svoje međunarodne politike u svetlu činjenice da CELAC nije popustila pred njihovim zahtevima da se o kolonijalizmu priča samo kad se radi o Ukrajini, nije popustila pred zahtevima da prihvati nefer trgovinske sporazume tipa MERCOSUR, nije popustila ni po jednom pitanju. EU treba da se probudi i porazmisli gde želi da krene nakon ovoga.
Originalni izveštaj kao i brojne zanimljive komentare možete odgledati ovde