Na samom početku prvog semestra, na jednom od uvodnih predavanja iz anatomije, Vanja je došao do iznenađujućeg otkrića. Radilo se o tome da je podbuli, sa ogromnim podvaljkom, docent, koji je odavno trebalo da se reši tog zvanja i pomeri se jednu stepenicu više u akademskoj hijerarhiji, uprkos tome što su svi, i stariji studenti i saradnici u nastavi i profesori, mislili da je užasno naporan i dosadan, počeo smrtno da ga vuče u san. Istog momenta kada bi ušao, čak i u prazan amfiteatar, Vanja je bivao s jedne strane mentalno smlaćen, sa druge opijen mirisom spavanja (konkretno to je bila mešavina mirisa mazuta koji je goreo u fakultetskoj kotlarnici, mirisa iznova i iznova prženog ulja iz menze koja se nalazila u zgradi i mirisa omekšivača za bebinu odeću koji je puštao uvek rašireni veš unuke jedne od pomoćnih radnica, koja je živela u rupi ispod kaskadne učionice još od ’81, čija je ćerka pobegla sa detetom od muža nasilnika). Kada bi se na opisanu olfaktornu omamu dodao audio-vizuelni docent i krenuo o kostima gornjih ekstremiteta, Vanja bi momentalno padao u san. Isprva ga je bilo sramota, povlačio bi se u redove koji su se bližili plafonu, uredno bi pred sebe otvarao anatomsku svesku i beležio makar naslov a onda bi preko istog pomoćnog udžbenika prekrstio ruke i glavu namestio tako da iz žablje perspektive odaje utisak kao da je svestan.
Ili makar polusvestan.
Njegovi naslovi su izgledali čudno. Prva slova i reči delovali su normalno, a onda bi se, kako bi gubio svest, slova topila i gubila oblik i do kraja reda bi se pretvorila u tanku liniju koja leluja prema dnu stranice, kao da je glavom udario u patos i dobio blaži potres mozga. To mu se zaista desilo u osnovnoj školi, kada se potukao na velikom odmoru da odbrani čast drugarice iz klupe, i ovi naslovi, kad god bi u svesnom stanju otvorio radnu svesku, bi ga vraćali deset godina unazad. Vremenom je pak shvatio, ponajviše pukim posmatranjem koje je sprovodio u snu, da nema čega da se stidi, pa i docent-žaba je izlazio pred njih, nekad iz tegle na katedri za biohemiju, nekad iz lonca sa kipućom vodom na katedri za fiziologiju, i bivao rešen da odspava, na primer, kosti male i velike karlice i donjih ekstremiteta.
Ispalo je da unaokolo svi (ili skoro svi, zgodan korektiv) spavaju, neki se i dalje trudeći da odaju utisak budnih studenata medicine, željnih znanja, neki pak svesni svoje nesvesti, kao i okruženja u kom su stasavali u buduće lekare, uredno su dolazili i odlazili, tamo gde jedino ima smisla biti, gde sami pišu zakone gravitacije i/ili radijacije, migracije i/ili proliferacije, populacije i depopulacije.
Ili makar misle da sami pišu.
Vanja, stojeći za katedrom u sali Instituta za nuklearna istraživanja u Vinči, glasom Ilije Čvorovića u predinfarktnom stanju:
…otkrio sam da mogu da kontrolišem san, mogu da nagovorim sebe, pre nego padnem u san da sanjam o određenoj stvari, mada mi nekad i ne uspe…
…veoma je važno da mogu da vidim svoje ruke u snu i učinio sam odlučan napor nekoliko puta ali mi je uspelo samo u par navrata…
…jasno vam je da je san fiziološka potreba…
…ako probudite čoveka u momentu kada sanja, to se može lako odrediti po igranju očnih jabučica, ali i po merenju moždanih talasa; moždani talasi spavača su slični moždanim talasima budnih – elem, ako se remeti REM faza sna, vrlo brzo zamorče počinje da pokazuje sve znake nedostatka sna, iako su mu ostali sati spavanja netaknuti i nakon dve nedelje ovih surovih eksperimenata fatalni ishodi su postali izvesniji nego zvezda Danica; sve je, srećom, obustavljeno pre prve smrti…
…iz gore navedenog se da zaključiti da je san fiziološka potreba, a ako je to istina, on mora služiti nekoj svrsi…
…sledeća faza je odlazak sa ove planete, ali nismo je dosegli, još uvek…
…imamo, dakle, ljudski artefakt, koji je trodimenzionalan u svojoj prostoj materiji, težak oko sedamdesetak kilograma, gore dole neki procenti, nije toliko važno, koji ne može da postoji van, za njega, specijalizovanog okruženja, kiseonik, pritisak, radijacija i tako dalje…
…kako Elon Mask zamišlja koloniju na Marsu? On hoće da preseli ceo ljudski artefakt sve sa odgovarajućom sredinom. Nije mu palo na pamet da krene iz drugog ugla. Recimo da redukuje masu objekta koji transportuje i njegovu zavisnost od okruženja, to bi bio logičan pristup problemu. Ali takav thinking outside the box princip mu ne pada na pamet jer je ograničen i prihvata svoju, to jest, ograničenost ljudskog artefakta, ograničenost koju je nametnula religija. Robovi bogova.
…sa druge strane imamo model kojim možemo da upravljamo, koji nije materijalan, lagan je, praktično bez težine, a to je astralno ili telo sna. I zato je san fiziološka potreba. I to je svrha sna.
… sledeća faza je odlazak sa ove planete.
_________________________
početak četvrte priče iz nove zbirke Animalija