Alber Kosri je egipatski pisac, koji živi u istoj hotelskoj sobi još od 1945. godine, kada je iz Kaira stigao u Pariz. Piše na francuskom jeziku, ali su likovi njegovih romana smešteni u Egipat. Do sada je napisao 8 romana. Prvi roman „Ljudi koje je bog zaboravio“ objavio je 1940. godine, u 27. godini života, a poslednji „Boje prljavštine“ 1999. godine.
Glavni junak romana „Boje prljavštine“ vešt je i inteligentan lopov, jedan od onih likova kakve Alber Kosri najviše voli da oslikava u svojim knjigama, a koji podrivaju red u svetu nepravde, gde su siromašni izloženi
Odsečen radnički prst u Novom Pazaru, spaljeni mafijaši u džipu u Dobanovcima!
Televizija PINK, njeno ime, zatim uredjivačka politika, kao i sama zgrada, neprocenjivo su svedočanstvo o jednom vremenu, kada su carovali glupost, zlo i primitivizam. Samim tim ovi i ovakvi simboli zaslužuju da budu sačuvani za buduće generacije, makar kao opomena.
Jedna od ideja je da se u zgradi TV PINK na Dedinju otvori Muzej silikonskih figura, što će sigurno privući veliki broj domaćih i stranih turista. Svi likovi sa naše estrade, počev od pevačica
Srbija - najvećii muzej voštanih figura pod otvorenim nebom: uvoštili smo se od besparice, nezaposlenosti i dugova!
************
Dedinjski klan - tata mata zemunskog, surčinskog i svih ostalih klanova!
************
Atmosfera je sve naelektrisanija.
Eto zašto struja ne poskupljuje, već samo benzin.
************
Koje voće konzumirati pred eventualne vanredne izbore?
Šljivovica, kruškovača i kajsijevača!
************
Šta povezuje Srbe i Kineze?
Kinezi su žuti, dok su Srbi požuteli od muke!
************
Zašto
- Rodom sam iz Bratunca. Za vreme
Predstojeći vikend u znaku je još jednog fudbalskog praznika, ovog puta kvalifikacionog, za MUNDIJAL 2010. Sastaju se fudbalske reprezentacije Rumunije i Srbije. Pošto se meč igra u dalekoj Konstanci, na obali Crnog mora, domaći navijači ostali su bez slatke stadionske groznice, koja uspešno zamenjuje i bensedin, i kafetin i ostala sredstva odvraćanja od one poznate (auto)kletve:
Beogradski zidovi postali su svojevrsne ikone naše svakidašnjice. Grafit snimljen u ulici Braće Jugovića, u blizini Narodnog pozorišta, na teatralan način ilustruje apsurdnu situaciju nastalu povodom predloga Zakona protiv diskriminacije.
Pojedine odredbe ovog predloga su izmenjene na zahtev verskih zajednica, što je izazvalo veliku buru u delu domaće javnosti. Autor ovog
Te srede, 12. marta 2003. zatekao sam se poslom u Agenciji za mala i srednja preduzeća. Tokom sastanka u kancelariju je uletela jedna od službenica Agencije odsečno izgovorivši: »Pucali su na Djindjića!«. U prvom trenutku nisam poverovao, jer su ranije u čaršijskom opticaju često bile glasine o atentatu. Medjutim, novinarski poziv je uradio svoje: pozvao sam odmah svoju redakciju da proverim, i saznao da je vest o atentatu tačna.
Usledio je novi mentalni manevar: verovatno je to bio samo pokušaj atentata, tim pre što se nedavno, na auto-putu kod hale LIMES, već
U najnovijem, 83. broju satiričnog časopisa ETNA, koji godinama kreira i uredjuje Vesna Denčić (www.etna.dencic.com), objavljena je drama "1968.", čiju sam prvu verziju napisao još 1986, a poslednju krajem prošle, 2008. godine.
I u globalnom i u lokalnom smislu 1968. godina je bila prelomna. Studenti na ulicama Pariza, Beograda i ostalih evropskih gradova svojim protestima i buntovnim porukama UPOZORILI su na skoro sve što nam se dogodilo tokom proteklih 40 godina. Dvadesetak godina posle 1968. srušen je real-socijalizam padom Berlinskog zida, a
Danas sam ponovo bio u zgradi pošte, na uobičajenom ritualu ispisivanja pristiglih računa i uplatnica. Toliko sam puta bio ovde, u modernoj crkvi Boga novca, da se ne bih iznenadio ako bih jednog dana samog sebe sreo!
Na pultu pored šaltera, iskošenom pod uglom koji omogućava udobno i pregledno popunjavanje rubrika računa i uplatnica, primetio sam parče belog papira, formata malog reklamnog letka. S prednje strane (to sam tek kasnije ustanovio) bila je odštampana reklama za nekakav žensko-muški frizerski salon u mom kraju, a na poledjini, što sam odmah uočio, bila je na
Nekada su se Novogodišnje želje ispisivale na (s)nežno dizajniranim čestitkama, koje su danas ne samo dirljiva uspomena, već i deo porodičnog blaga, imajući u vidu šta se u medjuvremenu ispodešavalo sa nama i u nama.
Danas se Novogodišnje čestitke ne pišu, već ukucavaju, bilo u tastaturu mobilnog telefona ili kompjutera. Ukucane želje su poput prepariranih leptira