Interesantno da je išta slično stručno formulisano tek 1999. godine. Naime, istraživači sa Kornel univerziteta Dejvid Daning i Džastin Kruger su, inspirisani likom i delom poznatog pljačkaša banaka Mekartura Vilera, došli na ideju da ispitaju načine na koje ljudi različitih nivoa kompetentnosti uopšte i doživljavaju svoju kompetentnost. Daning i Kruger su bili fascinirani Mekarturovom idejom na koju je došao čuvši priču po kojoj su špijuni tokom 19. veka pisali nevidljive poruke jedni drugima koristeći limunov sok umesto mastila. Na kraju, njegova originalna zamisao je bila da prekrije lice limunovim sokom kako bi u bankama koje je pljačkao bio nevidljiv kamerama za obezbeđenje. Na taj način je uspeo da opljačka dve banke, jedino što mu je nakon drugog pokušaja ostalo nejasno kako su uspeli da ga uhvate.
Zaintrigirani ovakvim načinom razmišljanja Daning i Kruger su sproveli obimno istraživanje, između ostalog i nad studentima i kolegama, i došli do zaključaka da što je neko manje stručan to: (i) kod te osobe izaziva veći osećaj superiornosti i samopouzdanja, pošto pogrešno ocenjuje svoje sposobnosti mnogo višim nego što jesu; (ii) da nije u mogućnosti da shvati koliko ne zna, kao ni da proceni koliko drugi znaju; i (iii) da počinje da razume domete svog neznanja kako prolazi kroz obuku u datoj oblasti.
Takođe, Daning i Kruger su tokom istraživanja došli i do zaključka da visoko kompetentni neretko potcenjuju svoje sposobnosti, odnosno, da smatraju da je to što znaju lako i jednostavno. I, to su ilustrovali eksperimentom u kome su srednjoškolcima na testu opšteg znanja, nakon otkrivanja tačnih rezultata, dozvolili da sami sebe ocene. Kompetentniji đaci su manje-više pravilno ili niže ocenjivali svoje radove, dok su manje kompetentni, koji bi trebalo da dobiju ocene 1 ili 2, sebe ocenjivali ocenama 4 ili 5.
Sad, blog i nije samo o DK efektu koji se bavi stručnošću i nestručnošću, već i o njegovim širim dometima, kao i o donošenju zaključaka na osnovu minimuma raspoloživih informacija. Naime, srodna istraživanja su pokazala i da neki, shodno efektu DK, imaju sklonost da na osnovu poluinformacija ili naznake informacija sa priličnim samopouzdanjem donose zaključke i odluke, ili stiču uverenja.
Zvuči poznato? Ustvari, ima bezbroj primera koliko Daning-Kruger može biti moćan. Setite se različitih ideoloških pokreta kroz istoriju, posebno onih destruktivnijih. Naime, u praktičnom smislu mnogi od njih u dobroj meri i nisu predstavljali više do vid Daning-Krugera. Jer, neretko su se, koliko god različiti bili, zasnivali na maksimalno uprošćenim pogledima na svet, kao i na instant odgovorima na sva pitanja, podgrejanim Daning-Kruger osećajem superiornosti i samouverenja svojih sledbenika. Istih onih koji su prigrlili ponuđene ideološke floskule, formulisane neretko u dve tri rečenice koje objašnjavaju čitav svet.
Doduše, ima i vedrijih uvida u ovu temu. Između ostalih i onih po kojima, ponekad, ljudi manje ili više stručni u jednoj, svoje samopouzdanje iz prve prenose i u neke druge oblasti ... u kojima, u suštini, funkcionišu nošeni krilima Daning-Krugera. Na primer, u davnim vremenima svako pismen je bio pozvan da donosi sud o svemu. Pa i kasnije, uloge sveznalica jednako su dodeljivane na osnovu stručnosti u manje-više jednoj oblasti, ako i u toliko. Sad pitanje je da li će sa daljim razvojem društva i ova vrsta Daning-Krugera opstati.
Naravno, ne bi trebalo preterati pa upasti u varijantu Daning-Krugera o Daning-Krugeru ... jer, i njegova primena ima granice. Na primer, DK manje stručnima uopšte ne brani da imaju ili da iznose svoje mišljenje, već govori o tome da je korisno znati za granice svog znanja.
Na kraju, DK bi mogao da ima i neke dobre strane. Na primer, ukoliko ne bismo imali samopouzdanje u trenucima neznanja, pitanje je ko bi od nas uopšte i stigao do ikakvog znanja. Opet, možda čitav ovaj tekst ne predstavlja ništa više do jedan od nemuštih primera Daning-Krugerovog efekta :)