Moja specijalno draga goshca AlexDunja
Kada sam bila u nežnim godinama ja sam znala sve.
bez šale. Bila sam potpuno sigurna u to šta
hoću, a šta ne, i gde je moje mesto u svetu
i životu. I bila sam potpuno ozbiljna oko toga.
(ne biste me prepoznali!)
Jedna od stvari oko kojih nisam imala nikakvu dilemu
je bila ta da ne želim da imam sopstvenu decu.
Smatrala sam da je to veoma ozbiljna stvar, da podrazumeva
ogromno požrtvovanje i veliku odgovornost, da stvoriti
i formirati čoveka nije šala, da je previše ljudi koji
strahovito grese u tom poslu, te da ja ne smatram da sam
dorasla zadatku....
Do promene tog stava nije doslo racionalnim putem, vec
fiziološkim. Časna reč.
Zaključila sam to posle nekih pola sata razgovora sa mojom
prijateljicom iz detinjstva, o nekim temama za koje sam ranije smatrala
da su gubljenje vremena. Ali ne iz sadržaja tog razgovora, već iz činjenice
da sve vreme u naručju drzim njenu jednomesečnu ćerku Vanju,
i to smatram apsolutno prirodnim.
Pogadjate, Vanja je osam meseci starija od mog velikog sina.
Promena jeste bila dramatična, ali je ja uopste nisam tako doživela
Kao da je to najnormalnija stvar na svetu, počela sam da osluškujem
šta to što nastaje želi od mene, i bila presrećna što imam šta da mu ponudim.
i, još važnije, drugačijim očima sam videla sve oko sebe.
I svet, i ljude, naročito.
I pocela da slušam, pažljivo.onoliko koliko mogu.
Znam da je moje mesto u životima moje dece značajno.
Bilo je dosta reči na ovom mestu, u poslednje vreme o našem
odnosu prema deci, o roditeljstvu, vaspitanju, greškama koje se
lako prave, a teško ispravljaju...
Ono što sam htela da kažem je da sam, zapravo sve vreme učila ja.
od njih.I to jos uvek traje.Na obostranu radost.
Učila sam se prirodnosti, slobodi, toleranciji, empatiji...
ali sve nekako lako, i kao usput....
Dok sam tokom devedesitih, prestravljena, gradila "zaštitni omotač od
metafizičke studeni" oko naše male zajednice, oni su sa sa lakocom
mudraca odbacivali budalaštine koje su ih okruživale,
i postajali sjajni, mladi ljudi.
Moje je bilo da ponudim, da se razumemo, nisam branila pink,
bio je na tv-u kao i svuda, ali oni su birali drugačije...
šta da radim, Jessica Rabbit je zaista bolja od svih njih, to je istina !
:))) (da ne pricam koliko bolje peva, gluv bi cuo:)
Ni sama ne znam kada sam se opustila, kada sam postala definitivno
svesna da više nema potrebe za mrtvom stražom,
da ne moram da znam za svaki korak koji su napravili,
i svaku reč koju su su izgovorili...
Znam da sam u neko doba počela da tripujem da sam overprotective,
i znam da su mi se smejali kada sam im o tim tripovima pričala.
bilo je kasno:)) oni su na mene gledali kao na mladunče koje treba
da se zaštiti od losih uticaja:))
Ne kažem da je uvek sve išlo glatko.
Niti mislim da postoji recept, naravno, ali mislim da je jedan
od ključeva pažljivo osluškivanje.Pokušaj da se prepozna
njihova priroda i želja da im se pomogne da se ostvare njihove želje..
Sada mi izgleda da nikada nisam želela za njih ništa sem da
budu vedri i nasmejani...sve ostalo je tehnika , tj način da
se do željenog osmeha dodje...
Ja sada ne znam mnogo toga.
znam da sam kroz oči, reči i postupke moje dece
naucila da vidim sebe, bolje i kompletnije...
Da su mi otkrili način kako da slušam i čujem druge ljude,
kako da se potrudim da budem bolja, i pokušam da ponudim više.
The answer, my friend, is blowing in the wind...