Tu negde, sasvim blizu velikog, nervoznog, užurbanog grada, lenji se i proteže duž moćne reke jedna varoš, a u njoj...
Ne, ne, ne!
Za ovako malo priču kakvu želim da ispričam, ovo je suviše veliki i moćan uvod, mada mi se jedno vreme činilo da je baš onakav kakav treba da bude. No, eto, predomislila sam se.
Dakle, idemo iz početka:
Čuda se događaju sasvim neočekivano, onda kada im se najmanje nadaš i čak uopšte ne pomišljaš na mogućnost da se dese. Elem, krenemo tako iz gorepomenutog grada u već narečenu varoš, kad ono - iz kontejnera kraj puta izranja Nesi. Da, baš onaj što ga viđaju po škotskom jezeru s vremena na vreme, ama nikako da odistinski dokažu njegovo postojanje. Pogledam bolje, zatečena. Stvarno Nesi. Izdužio vrat, nabacio širok osmeh i leluja levo-desno, kao malo začuđen sredinom u kojoj se našao. Ono, jeste da je ružičast i kanda napunjen helijumom, ali deluje baš kao da je maločas izronio iz tamnih jezerskih dubina na sasvim neočekivanom mestu i još ne uspeva da se pribere I razazna gde je.
Mahnem mu u prolazu, iznenada ozarena i čak kao malo dirnuta, pa nastavimo dalje: desno sa auto-puta, pa levo u glavnu varošku ulicu, pa opet levo kraj velike drvene bandere podbočene kosim brvnom ispod koga nikako ne bi smeli da prolaze oni koji veruju da im crne mačke donose nesreću, onda skrenemo u drugu po redu ulicu desno, pa dalje levo-desno ( tu se uvek pomalo zagubim te se dalje vodim spram prodavnica na ćošku i sličnih orijentira kojih srećom ne manjka i dovoljno su uočljivi ) dok konačno ne skrenemo poslednji put levo i nađemo se u maloj slepoj ulici na koju se nastavljaju beskrajne njive i još beskrajnije ravničarsko nebo.
U ulici kuća, kraj kuće dvorište sa uredno pokošenim travnjakom, trambulinom, ljuljaškama, česmom, kotobanjom, baštom, velikim rundovom koji se linja kao blesav, obožava da se mazi i odaziva se na ime Bleki i dve crno bele mačke bez imena. ( Mada, moram napomenuti, jednu od milošte ali ispotiha zovu Hića, jer ispod njuškice ima malu crnu fleku koja sasvim nalikuje brčićima. ).
U kući žive baba i deda, mama i tata i nijh trojica, koji, kada se u računanju baš dobro potrudim, zajedno jedva imaju skoro sedam godina.
Za potrebe ove priče zvaću ih Brbljivko, Ćutljivko i Bebiša.
Brbljivko je najstariji. Kao što mu ime kaže, mnooogo voli da priča i obožava da je u centru pažnje. Rođeni je šarmer i zabavljač. Ne skida osmeh sa lica, osim kad je bašbaš pospan ili prehlađen, ali i tada ga brzo razvuče od uva do uva. Bademaste oči su mu tamne, svilena kosica plava, obrve jedva vidljive. Obožava sve vrste četvorotočkaša i dvotočkaša i stalno u ruci ima neko vozilo.
Ćutljivko je, naravno, ćutljiv. Nije da ne bi umeo da priča, ali uvek ima preča posla ( a izgleda da do sada nije imao nikakvih zamerki :) ). Fasciniran je alatima svake vrste i to su mu omiljene igračke. I uvek su mu zauzete obe ruke. Ili mu je u jednoj testera a u drugoj čekić, ili u obe drži po parče hrane koje su mu već puna usta, ili je zgrabio dva automobilčića... Smeđokos je, sa sjajem zrelog kestenja u očima, uglavnom ozbiljan, težak na osmeh i večito krajnje posvećen najraznovrsnijim majstorijama. ( Jednom je uspeo da pomeri dugme na odvijaču i uspešno odvrne veliki šraf iz drvene baštenske klupe na opšte zaprepašćenje prisutnih, a najviše voli da mu se nacrta kakov sa pikokikom na kojoj je makaka, što bi u prevodu na naški bio traktor sa prikolicom u kojoj je motorka. )
Bebiša je Bebiša. Još suviše mali da bi pričao ili ćutao, pazlataste kose, devojački dugih trepavica oko krupnih, duboko plavih okica, nameran da zdušno radi na svojim motoričkim sposobnostima, tako da se pentra, puzi, trpa u usta sve što mu se nađe pod rukom, uspravlja se, pokušava da hoda, pada, ustaje i kreće iz početka i tako u krug i do u beskraj.
Napokon, ovim bi uvod bio završen, pa je na redu priča. A ona ide ovako:
Bebiša štuca. Deluje potpuno iznenađen tim zbivanjem. Uokruglio oči i trepće.
Pitam Brbljivka i Ćutljivka je li to malac progutao žabu.
Brbljivko, sa osmehom iz čijeg ugla viri nestašni đavolak spreman za igru kao iz topa kaže:
- Da!
Istovremeno, Ćutljivko postaje veoma ozbiljan i kategorički odrično odmahuje glavom kanda čak pomalo ljut što mi nešto tako uopšte pada na pamet.
Na to Bebiša ponovo štucne.
( I trepne. )