Pre nekoliko dana, dok sam lutala bespućima interneta, iskočio mi je članak Nacionalne geografije Srbija o jednom nadasve..., pa, da se blago izrazim, jezivom ostrvu nadomak Meksika. Da ga sad ne prepričavam, ko je zainteresovan za detalje neka otvori priloženi link ( https://www.nationalgeographic.rs/reportaze/galerije/6605-hiljade-pari-plasticnih-ociju-motre-na-meksicko-ostrvo.html / Žao mi je što nisam u mogućnosti da link postavim kako spada jer mi je karikica namrtvo mrtva - ne reaguje ni na kakve podsticaje./ ) i sam se uveri da baš i ne preterujem u iznesenoj tvrdnji. Za one koji su neskloni zavirivanju u linkove, dovoljno će biti da kažem da me je podstakao na intenzivno razmišljanje o lutkama, dodatno osokoljeno opetovanim nesanicama zbog promene vremena, prestupne godine, mojih uobičajenih nemira i već ko li će ga znati čega. I tako, evo me gde svoje reminiscencije velikodušno ;) delim sa vama.
Kao mala sam obožavala lutke. Pa čak i kada sam ponešto odrasla i već duboko zagazila u adolescentne godine nisam prestajala da se zanimam za njih. Drugim rečima - sakupljala sam ih. Prvo sve s reda, od onih jadnih plastičnih sa kirbaja i vašara do raskošnih italijanskih čija je uobičajena sudbina bila da čame u samoći bračnih kreveta i večitoj polutami pod konac nameštenih spavaćih soba. A onda sam se opredelila za one u narodnim nošnjama. Kolekcija se brzo popunjavala, jer su mi tetka i teča, a i tečina sestra, često putovali na različite destinacije, tako da sam dobijala primerke sa raznih strana sveta. Tako sam došla u posed i jedne prave afričke crne lepotice koja mi je doputovala iz Zambije, a o šarenim Mađaricama u piroš čizmama, zanosnim Ruskinjama dugih plavih pletenica, trbušastim baćuškama u širokim svilenim plavim pantalonama uvučenim u čizme, smernim Hercegovkama, šarenim Šumadinkama da i ne govorim. Posebno mi je bila draga jedna Šveđanka koju mi je tata doneo sa jednog od svojih retkih studijskih putovanja.
No, imalo je to kolekcionarstvo i svoje tamne strane. Jedna od njih je bila svakosubotnja obaveza brisanja prašine sa polica na kojima su se šepurile, što je podrazumevalo da je svih stotinak trebalo izmestiti, prebrisati površine na kojima su stolovale, te ih ponovo vratiti na, po mogućstvu, ista mesta, tako da se svaka što bolje vidi. Moram da priznam da mi to nije lako padalo, ali, s obzirom na nezgodan običaj moje mame da kao slučajno pređe prstom preko police, a onda ga pomno zagleda, nikakvo zabušavanje nije dolazilo u obzir.
Daleko gora je bila potreba mog mlađeg brata za eksperimentisanjem raznih vrsta, što je u slučaju moje zbirke podrazumevalo da je imao stalni poriv da ih bocka čiodama, da pokuša da ih rasklopi na (ne)sastavne delove, do ideje da jednu plastičnu 'ladno stavi na upaljenu naftaricu ne bi li video kako će se ponašati. Naravno, tada je letelo perje na sve strane, ali njegov istraživački duh je bilo gotovo nemoguće suzbiti, pa sam ga stalno morala držati na oku, a bivalo je i perioda kada ga baš ozbiljno nisam podnosila...
E, da, da ne zaboravim. Moja raskošna italijanska lutka za na krevet nije završila na krevetu. Igrala sam se njom sasvim slobodno ( hvala na tome mami i tati ). Sećam se da je imala divnu belu haljiicu sa krupnim trešnjama izvezenim po njenoj ivici. Mnogo sam je volela jer je bila skoro kao živa beba, mada se, eto, više ne sećam ni kako sam je zvala ( ako sam uopšte ), ni koje su joj boje bile kosa i oči, mada mi je pred očima ostao utisak nečeg svetlog i prozračnog.
Jedina lutka kojoj sam zapamtila ime bila je jedna druga Italijanka. Zvala se Silvija, jer je tako pisalo na kutiji u kojoj je sa mnom došla iz Trsta. A tamo smo išli jer smo godinama kampovali u nezaboravnom, prelepom Medulinu, pa je to bio jedan od jednodnevnih izleta po okolini, kada vreme ne bi dozvolilo kupanje. I onda bismo se peli na tršćansku tvrđavu, jeli pice i đelato nepojmljivih ukusa, muški svet bi zaseo u neku od tratorija koje su sve redom zvali de bella 'ladovina, a ženski je bazao po prodavnicama kupujući deci igračke po izboru i po koju krpicu.
E, ja sam jedne godine izabrala Silviju. Bila je uvećana verzija Barbike: visoka, dugonoga, platinaste duge kose koja se tako lepo dala češljati, u hiper mini bledoljubičastoj haljini bez rukava sa polurolkom. Moguće i da je na nogama imala cipelice sa visokim potpeticama, mada to ne bih smela da tvrdim. U svakom slučaju, dugo mi je bila omiljena.
A onda je moja mama zaključila kako sam previše odrasla za obične lutke, i da mogu da upotpunjavam samo folklornu kolekciju ( Tako je drugom prilikom zaključila da sam odveć matora za rolšue sa svojih sedamnaest, tako da sam jedina od društva išla peške, dok su se ostali razdragano kotrljali oko mene. No, to je već neka druga priča. ) Zato se jako dobro sećam svoje poslednje obične lutke.
Bio je to dečkić svetločokoladne puti koji je ležao oslonjen na ruke, sa šarenom prugastom..., no, keceljicom, na sebi, ispod koje se krila prava pravcata piša, što sam otkrila tek naknadno i što me je baš oduševilo. Imao je glavu likova iz japanskih manga stripova, sa ogromnim tamnim očima i crnom kosom sa dugim šiškama preko čela. Kupila mi ga je moja tetka koja me je izvela u žensku šetnju sa namerom da mi podari nešto po mom izboru za dobar uspeh u školi. Ja sam se malo skanjerala zbog maminog stava po tom pitanju, ali, pošto mi je bio neodoljiv, ipak sam rekla da bih baš njega. I dobila sam ga bez i jedne reči!
Dan danas je negde u staroj drvenoj kutiji za ugalj koja je stajala pored bakinog smederevca u kujni, a koji je kasnije obložen šarenim 'artijama i proglašen za sanduk za igračke.
Većini ostalih lutaka se gubi svaki trag. Neke sam poklonila mlađoj deci po komšiluku, neke su dočekale i moju decu, ali malo ih je preteklo do danas.
Naravno, nije mi žao. A i ko bi brisao prašinu sa njih kod toliko drugih sitničica koje su u međuvremenu doplavljene na moje police...
Jedino se ponekad pitam šta je sa pokazivačem za knjige iz Narodne radinosti - tkanom šarenom trakom sa koje je visila sićušna lutka u narodnoj nošnji. Volela bih da sam ga sačuvala...
I tako...
Ali, ne volim lutkarske lutke još od nekog starog crno-belog filma kome se ne sećam naslova, no pamtim da je glavni lik bio trbuhozborac sa baš opako zlim lutkom. Od tada zazirem od lutkarskih pozorišta, mada me, s druge strane, opčinjava veština sa kojom lutkari pokreću konce marionetama, čineći ih tako stvarno živim.
Da... Kao mlada mama, oprobala sam se i u šivenju krpenih lutaka. Najviše sam volela one koje se navlače na ruku. Bilo je tako zabavno igrati se njima sa decom. Još uvek mi je neprevaziđeno čudo da deca imaju tu veličanstvenu moć da se sasvim uvuku u paralelne svetove mašte i kreću se u njima kao po sasvim poznatoj i bliskoj teritoriji.
I za kraj, jedna meni omiljena pesma o lutkama koja me je uvek doticala na mnogo nivoa.