Onomad sam čitala neke eseje Crnjanskog. Između ostalog, naletela sam i na jedan u kome govori o kineskoj i japanskoj poeziji koju je prevodio. Ono što je meni bilo posebno zanimljivo je da je kratke forme ( haiku i slično ) nazivao pesmicama. To mi je delovalo nekako omalovažavajuće, pežorativno, a taj utisak mi je ostao i nakon čitanja, mada sam na nekom racionalnom nivou sasvim sigurna da mu to nije bila namera.
Kakogod, javio mi se poriv da se nakon decenija pauze ponovo okušam u stihoklepaniju.
Ovo je rezultat mojih noćnih kuckanja na mobilnom telefonu, kada su me istovremeno pohodile nesanica i kakva-takva inspiracija.
1.
Iako znam koliko je to nemoguće
osetila sam noćas miris reke
U tom času mi je iza sklopljenih kapaka
zaljeskala jedna srebrna ribica
2.
Prozorom mi proleću još samo senke ptica,
poneki žuti leptir
i tek nagoveštaji vetra
Na mestu doskorašnjeg neba
bezbojni zid zgrade
3.
U glatkoj vodi ogledala
vidim svoj rezignirani pogled
i usne čiji je pokušaj osmeha
bedno providan
Znači
nisam Narcis
4.
Očekujući dolazak kiše
osluškujem
Utom dvorišni mrak
počinje tiho da žubori
Stigla je
5.
Pronađem tako
sasvim novu reč
Ubacim je u rupicu na reveru,
zadenem je za uvo,
zakačim je u kosu
pa se šepurim
srećna
Narcis
Autor: Goran Stamenković