Pretrpani su danas mediji savetima o tome kako se čuva zdravlje i kako se biva lep. Kako da se hranimo zdravo i koje sudove za to da kupimo, šta su E 129, E 102 i E 122, GMO, kako da izbacujemo toksine, kako da vežbamo, kako da iščupamo dlake zauvek, kako da ga osvojimo, zašto da ne gledamo u sunce dok je pomračenje, zašto da ne duvamo, koji usisivači ne vraćaju prašine i grinje, kao da se same francuski izmanikiramo ( ravno odsečeno i pri vrhu prekrečeno), pa kako je sve što stavljamo deci i sebi u gaće kancerogeno, kako da radimo vežbe za vrat dok sedimo ispred kompjutera, kako da se rešimo stresa na poslu...
A ko će moralnoj higijeni da nas uči? Da li je Anštajn samo kenjao kad je rekao da je najvažnija ljudska težnja - težnja za moralnošću i da samo moralnost u našem delovanju može dati lepotu i dostojanstvo našem životu? I da li je Pekić bio lud kada je napisao: „ Održavaj higijenu zbog samosvesti, humor zbog higijene. Održavaj čovečnost zbog sebe, a lojalnost zbog drugih. Ili obrnuto, svejedno je"?
Niko nas više ne uči - ili je to na nivou statističke greške - kako se dnevno dela kako bi jednoga dana, kada pogledaš iza sebe, mogao da se nasmeješ iskreno, grohohohotom, da ti ne bude žao što si VEĆ dovde stigao jer si nešto vredno ostavio, ne nužno usrano i slinavo dok je malo, da si nekom pomogao, da si pomoć prihvatio, mlatio glavom u prvom redu, nešto video, smejao se, zaranjao i izranjao iz reke koja nosi ime detinjstva.
I ne učiš kako da pravilno dišeš dok dnevno delaš tako da ti uvek preostane nešto vazduha u plućima za situacije kad ostaneš bez daha trčavši u pogrešnom pravcu, ili nakon vriskom izbačenih nagomilanih toksina: teških metala, bakterija, vesti, virusa, prašine, slika iz televizora, do boga nesvarljive dnevne rutine...
Zamislite da iza nas ide naša čovekolika ostavština. Koliko nas bi smelo da se okrene bez straha kakvo će lice ugledati?
Da li su slike koje smo želeli slike koje smo ostavili? I, da li smo ih uopšte sami slikali ili smo puštali druge? Da li nemamo talenta ili smo se usrali? Kako da decu učimo da hodaju uspravno, ako smo se pogrbili i naguzili?
Koliko treba da prođe od čistog obraza u roditeljskom, do premezanog i postiđenog u sopstvenom kupatilu? Kako uspevaju da se obriju a da se ne iseku ili izbodu oči kreonima? Čuda moderne tehnologije: vidiš šta želiš i vidiš šta misliš da želiš, i misliš da je to što si dobio baš ono što si želeo. Nema tu ničeg hemingvejskog, nisu posle odvratni sami sebi.
Znam da kenjam, ali šta ću, kad moram. Ja ujutru vidim ženu u nježnim godinama, sporadično posramljenu, relativno demoralisanu, preumornu, ali tvrdoglavu u nameri da bude srećna. Pa, kad uspe. Čim se izvoskiram, odmah mi je lakše. Kad se budem okrenula, bar brkove da nemam.