A gde toga ima više nego u kiši papirnih meteora? Podigneš ruku i čekaš koji ćeš uhvatiti. Hoće li ovog puta biti tužna, teška ili vesela? Hoće li biti pametna, plitkasta, mekana, tvrda i koričasta, prašnjava i žuta ili sveže odšampana zarobljivačica noseva u redu na kasi? Ili agatokristiva, meka i slana?
Ja sam oduvek bila najsrećnija kada mi u šaku padne epska fantastika, ta fina dorada svih naših zajedničkih težnji da zauvek, kao deca, maštamo. Ali i surova, ugrađena u nas kao deo našeg bića, puna ličnih i kolektivnih mitova i emocija, rezonantna, nepregledna. Da se razumemo, nisam ja nešto preterano puno epske fantastike pročitala, znam neke koji posvećeno čitaju samo to i drže ih kao tapete poređane uz sve slobodne zidove. Je suis un amateur. Ja samo uvek, kada ponovo prigrlim dobru epsku fantastiku, duboko uzdahnem kao prvu noć na planini, osetim kako mi kao od vode popuštaju mišići i plimu osmeha....Honey, I'am home...
Ništa tu nije stvarno, ali je sve nekako moguće. Pomalo kao naši zemaljski dani između 41°53′ i 46°11′ severne geografske širine i 18°49′ i 23°00′ istočne geografske dužine. I uvek je tu neka muka, prošlo zlo kroz neku rupu, preskočilo zid, dolazi zima, a mi pogubljeni i rasejani..
We are the children of concrete and steel
This is the place where the truth is concealed
This is the time when the lie is revealed
Everything is possible, but nothing is real
Kada sam prvi put čula ovu pesmu Living Colour, ovaj se stih izdvojio, iskočio, zgrabio me za gušu, ošamario, pa poljubio. Zvučalo je tako poznato. U njega se slilo sve što mi je decenijama izazivalo mučninu, gađenje, nevericu, čuđenje, što mi je u vazduh dizalo ruke u neverici, zaustavljalo vazduh u plućima, sve što me je brutalno odvajalo od ostatka sveta i zalivalo u meni neutaživu želju da me za taj ostatak sveta upravo neraskidivo zalepe. Kao da je taj stih lepljiva traka, a fragmenti moga života muve govnare.
Pa, naravski da sam luda i izgubljena i naravski da mogu da slušam kombinaciju free jazza, funka, hip hopa, rocka i heavy metala dok čitam epsku fantastiku. I baš zato što sam luda još uvek želim da budem heroj. Zlo je zlo, neprijatelj je neprijatelj, a težnja da pobedimo i isplivamo iz govana - svuda i uvek ista.
Srećom, ikonografija većine epske fantastike vezala se za srednji vek, pa je puna zamkova, zmajeva, vitezova, princeza, junaka, veštica, magova, i mačeva. Osim mogućnosti da čitav život povremeno čitam svoje prve knjige koje samo rastu i razvijaju se a nikada im nema kraja, dobila sam tako i mogućnost da se pronađem u čudu kao glavni lik otkrivajući nepoznat svet, kao i da tom svetu pomognem da bude bolji. Sve što treba je da ukokam sve Lanistere i Saurone. Sećam se kada sam pre par godina sedela u vikendici u Krčedinu i sa rekom ispred a zrelim jabukama iza, uz prvu jutarnju kafu i jutarnje svetlo nad Dunavom čitala neku od knjiga Martinove "Igre prestola". Svaka mi se jabuka činila crvljiva koliko je mučna ta knjiga bila, toliko klanja, laži, ubistava, prevara, mučenja bez kraja i bolnog grcanja dok tonu sve dublje i dublje u pakao grozomornog rata. Ali, nekako, uz tu reku i zvuke prirode, osetila sam da u svemu tome postoji neka veličanstvena misija, zadatak koji se mora ispuniti kako bi svet opet prodisao slobodan, i kako sam srećna što imam privilegiju da mu u tome pomognem.
Dok čitam zaboravljam da to ne mogu. U ovoj zemlji svaki dan nova društvena anomalija ispliva na površinu i sve više ljudi postaju virusi, ni živi ni mrtvi, mutirajući i prenosivi. Pošto, realno, ne mogu da pobedim, mogu da dajem mrvu po mrvu, osmeh po osmeh, status po tvitić po tekstić..I mogu da boravim u svom malom okrugu, uzmem knjigu i slušam muziku, i maštam kako bih da ih bacam kao muve na lepljivu traku i gledam kako se koprcaju. I onda me sve obuzme neka milota jer znam da su svesni da su govna tako blizu, ali im oni više nikada neće prići.
Onda se i drveće priključi, stane na moju stranu, pregazi onaj Dunav i ode ih gaziti, i jabuke sve polete put gradova, gađajući ih velikim, izjedajućim crvima, knjige u brišućim letovima bolno cepaju slepoočnice, a deca, prezrelog pogleda, ustaju iz kolevki i školskih klupa, rastu kao testo za hleb, postaju džinovi i mekanim, ogromnim prstićima ih gnječe, gnječe, gnječe, ili ih praćkama ispaljuju ka njivama, da ih dobro nađubre. Everything is possible, but nothing is real.