Grad nije grad ako u njemu nema sranja. I sve što ga takvim čini, i dobro i loše, delo je ljudi. Retko kada je to bio vetar, bar ne u gradovima u mojoj zemlji. Nije bilo tornada kao u Oklahomi ili Alabami, pacifičkih orkana niti japanskih tajfuna, samo ona dosadna košava sa Karpata koja je retko ostavljala žrtve, sem živaca jer ne zna da stane. Za sve u Gradu odgovorni su ljudi. To što zna da bude divan, bučan, mučan, otvoren, nemoralan, premoralan, nakostrešen, oduran, ugašen, uspaljen - za sve su to ljudi krivi. Moj pravi grad, u kojem živim kada sam sama i kada niko ne gleda, je Megalopolis, koji je sa drugim najvećim gradovima sveta povezan super brzom železnicom, veza na svakih pola sata, i u kojem se može tokom dana raditi a onda, uveče skočiti, recimo, u Njujork na neku brodvejsku predstavu. Karte su jeftine, vize nisu potrebne, šine su sigurne, a snovi na njih nasađeni vazdušnim jastucima. Vlažni snovi, potpuna uživancija, urbana i kreativna detonacija. Dekadencija.
U mojim slušalicama uvek živi neki grad. Putujem u najudaljenije krajeve sveta za koje znam da ih neću sve videti, osim ako se ne desi neko čudo. Čekajući to čudo dopuštam muzici da me vozi po play listi kao voz po šinama koje vode do Grada Deda Mraza. Pored čisto geografskog, imaju te liste i smisao koji sama ne tražim, ali koji se sigurno nameće i raste, kao toplo testo u zimu, umešano od raznih sastojaka: godina u kojima sam odrastala, kraja u kojem sam živela, i živim, škole u koju saam išla, drugara sa kojima sam se družila, otkrivala muziku, slušala ploče, krala kasete, vesti koje sam slušala, knjige koje sam čitala...
The Ghost Town - The Specials, Hong Kong - Gorillaz, Gotan Project - Santa Maria (Del Buen Ayre), Concrete Jungle - The Wailers, Kingston Town - UB40, Life in Tokyo - Japan, Port of Amsterdam - David Bowie, Lagos vs New York - Keziah Jones, Sénégal Fast Food - Amadou & Mariam feat. Manu Chao, Warsaw - Joy Division, Born to Die in Berlin - The Ramones, Another Camden Afternoon -The Stranglers...A sve takve liste počinjale su završavale sa Cities iTalking Heads.
„Find a city, find myself a city to live in
I will find a city, find myself a city to live in"
Jedne noći, probuđena vetrom i nemirom, odustala sam od spavanja i izašla iz stana opremljena listom koja mi je pomalo rašivala pažnju, kao uostalom i sve druge liste. Ponekad zato što zamišljam da to baš ja izvodim pred hiljadama ljudi, a ponekad i zato što sa njima odlazim u gradove i zemlje ka kojima, inače, uglavnom bacam čežnju kao golubove pismonoše, u nadi da će je tamo neko uhvatiti, prihvatiti, pa vratiti preko goluba poziv da, eto, ja, Vlasta, dođem i tamo se ostvarim u svakom smislu. Da okusim ultimativnu sreću, kakvu inače možeš pronaći samo u drugim zemljama, nikada u svojoj. Posebno ako se tvoja zemlja zove Srbija, jedna od vodećih zemalja po odlivu mozgova u zemlje prvog i drugog sveta...
Ali odlijem uz muziku. Valjda zato i kažu da ne treba slušati muziku u saobraćaju. Ja to, naravno, ne poštujem, već u slučaju da prolazim pored organa reda počnem ubrzano da simuliram telefonski razgovor:
"Da, da, dobro, onda smo se dogovorili, ja ću za sutra pripremiti ta dokumenta,a ti sredi prezentaciju i vidi tamo sa web ekipom da paze ovog puta..ahm..ahm..to je zato što su trebali u bek ofisu iz edit menija da izaberu opciju navigejšššn...ma da... Inače, kako su tvoji? Jel Ani bolje ili je još uvek vuče jutarnje mučnine?".
Za to vreme sa druge strane moj kolega sa kojim delim kancelariju, važne projekte i svađe čiji je red za spravljanje kafe - Joey Ramone - odgovara:
" I sprinkled cocaine on the floor, when no one was watching, I closed my eyes and I let myself sleep, creeps and dirty bastards,demons waitin' by my bed".
Došla sam jednom tako do semafora i stala, i stajala tako, stajala, ni sama ne znam koliko dugo, niti zbog čega, kao da čekam da se upali ljubičasto. Mogu da se zakunem da sam videla kako od prekoputa ka sredini raskrsnice kreće saobraćajac slow motion koracima, gledajući me pravo u oči. Kada je stigao tačno do sredine raskrsnice semafor se ugasio. Podigao je ruku i videla sam snažan ručni zglob u liniji sa parom sivih očiju kako me pozdravljaju sa pedesetak metara - naizgled nemoguće, ali evo, tu je, izoštreno i sasvim jasno - toliko je ta veza bila jaka. Onda se lepi, dobri, nežni, sivoooki policajac okrenuo na sve četiri strane zaostavljujući saobraćaj, opet se vratio ka meni, pogledao me i rekao:
„ Ljubičasto je Vlasto, pređi sada."
Krenula sam kao hipnotisana i u trenutku kada je naglo dunuo nenajavljen i težak vetar, saplela am se o nacrtanu belu zebru na putu i počela da padam. Neko me je prihvatio za mišicu, ali sam se ja brzo uspravila i sa uznemirenim srcem kao u srne kada se pogleda oči u oči a lovcem preko nišana, otrgla i otrčala na drugu stranu, ne okrenuvši se ni da se zahvalim osobi koja mi je pomogla. Zaustavila sam se kada sam prešla ulicu i shvatila da ne znam na koju stranu treba da krene, dal' sam pošla, dal' sam došla, kuda sam dođavola krenula? Hodala sam brzo i nisam smela da se okrenem bojeći se da ću ugledati semafor koji radi i brkatog saobraćajca kako maše dlakavim zglobom i trči za njom da mi napiše kaznu, u najboljem slučaju. Svako malo sam dizala glavu u nadi da ću ugledati prve pahulje snega koje su najavili za taj dan. Kada sam konačno stigla do kluba, vazduh je već bio orošen i svežina je savladala svaki pokušaj mog tela da ostane napeto i održi ljubičastu temperaturu. Kada sam zakoračila na prvi stepenik prva pahulja mi je nežno dotakla nos, a Ali Campbell je pevao:
The night seems to fade,
But the moonlight lingers on
There are wonders for everyone
The stars shine so bright,
But they're fading after dawn
There is magic in Kingston Town
Moj mozak se još nije odlio, ali flisuje polako. Imam ja muda i svu drugu potrebnu opremu da preživim u ovom brlogu od zemlje, ali ovih se dana sve nešto okrećem oko sebe i mislim „E, ovo sad - ovo stvarno nije normalno..."
I zato koračam sa slušalicama u ušima po mom Megalopolisu, velikom, novembarski vlažnom, po pločnicima Grada koji živi U meni i kojeg samo ja mogu da izbacim, a ja neću, ne dam, nisam, ne mogu. Svi ćemo valjda jednom shvatiti da je Kingston Town svako ono mesto u kojem ŽELIMO da živimo, i da smo u njemu mi kraljevi i kraljice. I ja stvarno ne govorim o Novom Sadu, ma koliko ga volela. I stvarno ne govorim o Srbiji, jer ovo nije zemlja u kojoj se može dostojanstveno živeti.
Kao da se neke davne noći sa vrha brda ka dolini i gradu prosula crna reka mraka, i sve je postalo drugačije. Teže, komplikovanije, obmotano tankom gazom kroz koju se dovoljno vidi, ali mora i da se sluti. Kao pozorište senki. Kasni su sati bili i mnogi u tom gradu odavno su spavali i dobro ušuškani nisu osetili vlažan vetar. Ali, ono malo budnog sveta zaglavljeno između dva i tri, dve čaše, dva filma, para nečijih nogu ili dva ružna sna, osetilo je neku jezu i čudan osećaj da ne treba otvarati prozore i proveravati šta je. Svi su redom okrenuli leđa zidu, do zore gledajući u mrak sobe i ne razumevajući kroz koju je rupu i kome san otekao, i zašto se ne vraća? Kao da je neko perom po dahu vetra ispisao: „Gde prođeš - promeni, što ne saviješ - polomi, gde ne zađeš - vrati se".
Fuck off, bre, vetru, ja zatvaram prozor. There will be magic in my Kingston Town.
Mrš.