Malo sam, štono bi se reklo, riknula. Prvi radni dan na poslu nakon godišnjeg odmora prošao je u pregalničkoj atmosferi. Ja lično, svojim rukama, prekopala sam dva hektara zemlje ne koristeći podrivač, tanjiraču i kembridž valjke, više sam puta gurala veliku stenu da vrha brda, nakon što sto sam je prethodno, nakon višesatne borbe, otela od kralja Korinta, Sizifa. Bar dvanaest od osam radnih sati provela sam u oknu rudnika bakra na dubini većoj od 500 metara, oprala sam sve prozore u poslovnoj zgradi i na dve stanbene zgrade prekuputa, i umesila hurmašice. Napravila sam i neko semi - veliko spremanje stana, ali to samo onako usput, da ostanem u kondiciji i koliko mi je vreme dozvoljavalo otimati ga od njive, rudnika, brda i kuhinje.
Sigurna sam da je to što nam se dešava prvog radnog dana dijagnoza i da postoji neka tebleta, ako već čovek nema kinte. Verujem da će većina ovo lajkovati, lajkovaće čak i oni koji iskreno vole da rade, mislim ima i takvih, nisu oni ljudi krivi, a hejtovaće samo oni koji se prave da vole da rade. Takvih je puno na društvenim mrežama, to su oni koji se zgražavaju kada na Twitteru napišeš „ura, petak!" i otpišu „ja to ne razumem, ja beskrajno volim svoj posao". Druže, osim ako nisi rok star, pod šta ubrajam sve slobodne umetnike koji od umetnosti žive u izobilju, uzmite i vi neku tabletu, biće vam bolje. I nemojte vi zvati nas, zvaćemo mi vas.
Verovatno je početak ovih mojih visokoumnih promišljanja ostao u beskrajnom plavetnilu mora i zelenom srebru Uvačkog jezera. Ali, avaj, od iskrenosti se ne može živeti. Iskrenost ne smemo da pišemo u CV, ne smemo je puštati da leti u nepoznatom društvu, a ponajmanje treba ostavljati o njoj pisana traga. Uvek treba imati nekih započetih „projekata" i velikih ambicija. Hteti još, i više, i raditi na sebi i gaziti druge i dizati tegove da budeš u kondiciji i da možeš i sa 55 da reklamiraš donji veš i jesti zdravo da sačuvaš pamet za nove projekte i telo za nove linije veša. Meni verovatno ovaj link neće biti preporuka za neki budući posao, ali uvek mogu da se izvučem na neuračunljivost i ironiju. A uostalom, radim ja još kako.
Pljuc.
Šta smo prošli, dobro sam i ispala, bar znam da nemam kuda, pa ćutim i radim. Ajd dobro, ne ćutim, ali radim. Nemam više snage ni sebi da zameram što nisam otišla, niti da razmišljam da li sam trebala ili nisam . Sve je to već mnogo nas pomislilo, a neki i napisali. Baš sam sada na moru čitala knjigu „Naš čovjek na terenu" Roberta Perišića i primetila sam da mi je njegov lik, Tin, brutalno uzeo reči iz usta:
„Ali nigdje nisam izdržao dulje od mesec i pol. ..Nije mi se dalo konobariti, prati posuđe uestoranima, spavati po šupama i natucati te njihove jezike na kojima nisam znao biti duhovit. Ne samo da si na dnu, nego se ne možeš ni smijati. Nitko ne kuži tvoj tekts i osjećaš se kao da ne postojiš. Nikako nisam uspijevao biti ja. Moraš preuzeti njihov pogled na sebe - iluzorno je da im objašnjavaš tko si.
Ovdje sam barem mogao pisati u novinama, kakve su takve su. Tamo nikada ne bih mogao postati ni običan novinar. Bilo je samo par ljudi iz generacije koji su otišli van i nešto napravili. Valjda su se užasno trudili. Znao sam da nisam taj. Iz te inferiorne pozicije nije mi se dalo ni pokušavati. Iz tih gradova sam se vraćao u Hrvatsku i bio užasno sretan što se vraćam u svoju zemlju. Onda bih stigao, odmah na kolodvoru kupio novine i bio šokiran naslovima. Iz novina je isijavala bijeda, nevjerovatna glupost, ali i zlo. Odmah na kolodvoru bi me sašila depresija. Gdje se sakriti? Kamo nestati?"
Ma nigdje i nigde.
Samo ako se nekim čudom obogatiš, pa se skloniš da drugima ne smetaš, ostaviti ih praviti iste greške od početka do kraja sveta, samo tehnološki naprednije, i otići slaviti život. Plivati sa delfinima, penjati se na Mont Everest i K2, roniti na Maldivima, dići noge na terasu i pričati sa prijateljima, odlaziti na koncerte, krasti nepoznatim gradovima tajne, slikati, pecati, pisati, voleti, spavati...
...Da, ja sam jedna od onih koja, da ima neku gomilu kinte, sasvim sigurno ništa ne bi radila, ulagala niti se dalje školovala, već bih sve pare stavila „na štednju" i maksimalno se zajebavala. Možda bih nešto pisuckala, možda. Želela bih mir u svetu, ali se ne bih za njega borila, jer je to jalova borba, već bih odmah na početku pobedila. Ne znam da li je ovo preambiciozno za petogodišnji plan, ali sam čula da čovek, kada nešto jako želi, to i dobije, pa sam mislila da ne bi bilo zgoreg da ostavim o tome i pisana traga.