glumac
moj tata je kao dete cekao satima ispred pozorista da dobije autogram zerar filipa. kako se gluac nikako nije pojavljivao,on je otisao onda iza u park manjez iza jugoslovenskog dramskog na ekonomski ulaz, velika, gvozdena kapija je bila, preskocio je preko.jer je video da se previse ljudi skuplja sa istom zeljom da dobije autogram, na drugom ulazu.zatim se zaista iznenada pojavio zerar filip.on je ocigledno shvatio sav taj trud mog tada desetogodisnjeg tate, ali je ipak samo odmahnuo rukom i autogram jje ostao neispisan preteci svojim nepostojanjem u prostoru izmedju umetnika i decaka.
pas
davno je to bilo, crni skotski terijer i ja bili smo kao jedna dusa.postojali su i drugi psi pre njega ali ovde je od pocetka bilo jasno da je to moj pas. bila je nekolicina dvoipomesecnih stenaca tog januara u jednom novobeogradskom soliteru. sestra i ja smo otisle po njega. ona je mazila sve te stence, spustila se na pod medju njih.ja sam sedela u fotelji. nikad necu zaboraviti, taj trenutak koji niko nije mogao da ocekuje. svi stenci sem njega, zalecu se, grickaju se izmedju sebe, a on je sam dosao do mojih nogu i stavio sapice da ga podignem. to malo stvorenje, crne dlake, sa tuznim okicama, je znao ono sto sam istog trenutka znala i ja. on ide sa nama. sagla sam glavu i pomirisala dlaku psa, sve je delovalo tako poznato i blisko.
kofer
te godine pao je sneg u londonu. bio je sveti nikola. slavilo se, koliko ko ume i moze, daleko od svoje zemlje. jer gde god bili, ziveli, ipak bi trebalo da znamo gde je tlo sa kog smo se otisnuli u nepoznato. daleko je to bilo od snegova mog detinjstva koje smo cekali i docekivali spustanjem sankama niz brdasce, klizanjem po zaledjenim barama i beskrajnim bezanjem od zalutalih grudvi.ipak, ta silna belina iznenada, lepa je, obraduje. prosli smo kroz “mjuz”, nekadasnje konjusnice iza bogataskih kuca a sada mesta za luksuzne stanove. neko je u prolazu rekao da je stala “distrikt lajn”, nadzemna ( ne celim putem), linija metroa.dolazimo do kuce, slavice se sveti nikola. ispred vidim crn veliki kofer. ostavljen je tu da ga neko nadje. tad jos nije postojala svima usadjena panika od bombi. otvarano kofer a unutra je brdo stvari, sve moj broj.nove su. nije zaboravljeno, neko krenuo na put recimo, jer su samo suknje, majice, trenerka, dzemper, uredno slozeni. ne secam se vise sta jos od garderobe.godinama kasnije moja, ne rodjena sestra nosi majice iz tog cuvenog kofera, jedna je bila omiljena, rolka svetlo plave boje je jos u zivotu, drugarica je dala sestricini koja je dan danas rado obuce.sve smo slicne visine. suknja iz kofera je godinama stajala iako je kvalitetna, divnih boja, narandzasta, tamno roze, crna. odnela sam je snajderki pre neki dan da malo preuredi kroj. zazivece.