svi stariji ljudi a mislim na one koji su presli neku osamdesetu su za mene heroji. preziveli su koronu i hodaju ulicom, idu dalje napred, uplaseni ili manje uplaseni ali medju nama su.
kada sam bila devojcica bila sam “vodja copora” okej u skoli manje vise ali na ulici sam bila od onih sto vriste i trce celo leto i zimu, zbrinjavaju lutalice, smisljaju zezanja telefonom i slicne stvari ali sam imala neki respekt prema vrlo starim ljudima. na moru sednem sa nekim englezima koji su dosli mozda i na poslednje letovanje u zivotu, ja osam godina a oni 88 i sita se ispricam. po komsiluku isto tako, a sa sopstvenim bakama i dedom ( jednog nisam upoznala) i silnim baba tetkama i deda ujacima sam imala tema i tema.
ali godine donose razlicita ponasanja, i dalje mogu da slusam satima sta je bilo u beogradu 1947 ili 1923, sta se desilo sa nekom rodjakom iz pariza i koji deda je pravio violine, mogu i o seoskim stazama i kravama, dal su se tad setale ( naprimer) ali o zdravlju ne mogu. pogotovo ako nije nesto urgentno, a priznacemo, za urgentno nema se vremena za caskanje. ako pitam nekog kako je, pitam u zurbi i trcim dalje za oblacima. a ljudima bas to fali, da ih neko slusa.ja vise nisam ta, ne za sve teme.
o psima mogu uvek..
a onda ugledam u parkicu nesto sto daje nadu. posadjena drva, pici sunce danima, kad eto predvece, u sumrak, kako bog zapoveda nekoliko decaka prave pauzu u fudbalu i krecu ka cesmi na igralistu. “ gde cete decice?” ne ljute se sto kazem “decice” jer nemaju vise od deset i vide da izgovama toplim glasom. kazu mi da idu da zaliju drva da se ne osuse. “ pa ko vam je to rekao da radite?” “niko, mi sami,zao nam je da propadnu”.