U stvari bilo ih je vise, u Beogradu nekoliko komada i kaze mi jedan stari adadzija da su svi kretali u isto vreme te da je bilo impresivno gledati kako prakticno lete vodom,jedan za Novi Sad, jedan za Kladovo, Smederevo, Donji Milanovac.
Bio je cudo za ono vreme osamdesetih a nista manje nije ni sad,koliko uopste ima hidroglisera u svakodnevnoj upotrebi diljem sveta. Pokrene se polako vodom, a onda se prednji deo jos dodatno uzdigne i tako dobije na snazi i aerodinamici. Ne koristi skoro uopste prozor kao orijentir nego je unutra masinerija slicna avionu.
I sad ima tu raznih prica, te o materijalu koji je koriscen za pravljenje, od cega moze par aviona da se sklepa, o motoru slicnom tenku, pa o rusima koji su ih pravili, pa kako kad bi krenuo sad da se ponovo koristi sta je sve potrebno od dozvola, pa kako su neki nestali preko okeana i da tamo daleko plove. Ovde kazu da su ljudi isli na posao njime cak, i da je to dotirala ondasnja drzava.Drugi su smisljali kako da se jednom voze njime i izadju pozadi na palubu gde se smelo napolje..
Meni je ostao u secanju kao nesto neobicno i lepo. Kao jednorog. Iako ne postoji.Kao udaljeno ostrvo u okeanu.Postoji ali nije blizu.
Nisam ga nikad videla u detnjstvu ali sam cula price..Sve dok ga danas nisam dugo posmatrala na Adi dok stoji zarobljen u rukavcu, sa sudbinom koja je izvesna,da se njegovi motori nikad vise nece upaliti. Ostao je tu,simbol vremena koje je davno proslo. Ja sam ipak malo zamisljala kako se odjednom pokrece i shiba ispod mosta na Adi razmisljajuci odakle sad ovaj most.
Pevusila sam kasnije italijansku pesmu “Il tempo se ne va”, vozila sam elektricni bicikl izmedju drveca, gliser je ostao u rukavcu.Obecala sam mu da cu napisati kratku pricicu gde je opet “glavna faca”.
I tako i bi.
Beograd je najlepsi u sumrak, pogotovo ako prelazite reku…