otisao je zlatibor.
pojavio se kosmaj odnekud, i ostao tu..
jedno je zamenilo drugo kao sto se smenjuju godisnja doba.
kuca je gradjena od cvrste cigle, nista na njoj ne pripada ovom vremenu, cak je tu i stubic na cijem je vrhu zec od betona a malo dalje jos jedan stubic na kome je kao neka baklja zarobljena sivim betonom. nek bude to u beloj boji jednog dana.
ptice se smenjuju kao iz enciklopedije ptica, kukavica, slavuj, neko crno cudo u brisucem letu kao f16.zivotinjsko carstvo kao iz albuma.veverica u vratolomijama izmedju grana, cak i poneka zmija kad se pravis pametan pa cupas korov gde imas osecaj da ih mozda ima.
ti sedis ispred kuce i deo si sume. nestaju sve tvoje gradske, nervozne misli. spojen si sa okolnim zvucima, gledas nebo. danas je bilo tamno sivo, strasno kao pretkazanje. gromovi su se dozivali. sto su oni glasniji, to si ti mirniji. jer osecas se sigurno. tu je kuca.unutra je i kamin.
beograd je tako blizu. ne ljuti se sto ga ostavis na par sati da te se uzeli.
odlazis,a za tobom u polumraku pale se lampe koje su ceo dan upijale svetlost.
tiho je....