beograd i mirno subotnje vece igraju tango na kisi. poluuspavani grad zavodi subotu koja ce uskoro nestati i pretvoriti se u jos nedokuciviju nedelju. na kraju jednog a pocetku drugog dana cuce se muzika iz secanja i smenjivace se reci, misli, vozovi, oblaci, brodovi, kao sapati zaverenika. i sve ce to proci i pitaces se nekad kao u francuskoj pesmi “que rest- t- il de nos amours” . iznenadna seta ce biti i zagrljaj i poziv.
mnogo toga u zivotu bude kao kad bacis kamen-zabicu i dok ona lebdi iznad povrsine vode, na momente je dodirujuci, mozes da pomislis da su ti kratki dodiri tvoji trenuci srece a zabica koja odskace iznad tvoj zivot.
u svojim skrivenim mislima, trazices nacina kako da ostavis trag za sobom. neka to ne budu parcici hleba, pojesce ptice i odleteti visoko ka krosnjama.
bices sam na sredini sume i probati ono sto je najteze. da nadjes unutrasnji mir.
ako ga nadjes, osetice ga na prvom mestu zivotinje i deca.
.......
brz sportski auto projurice pored tebe, neces ga ni pogledati ni cuti. ni vozac tebe ni ti njega.
pomislices na poslednju scenu u “kazablanci”, setices se i stepenista i kraja filma “prohujalo sa vihorom”, u daljini ces raspoznati notu "ge" i pomisliti koja pesma pocinje iz tog tona.